Mozak mi je prepun ideja za pisanje ali nemam vremena, što me rastužuje. Zapustila sam blog, blogere i blogosferu :(
Rad, rad i samo rad. Jučer u 15:28 sam dobila upit jel bih mogla i danas doći raditi. Ne, ne bih. Sorry, ali ako ja kao radnik moram ostati subotama, ok, to znači da imamo puno posla. Ali ako ja kao radnik bih trebala dolaziti i subotama i nedjeljama i ostajati prekovremeno, to znači da onaj koji organizirao posao ne zna kako se to radi ili je jako pohlepan pa želi što više ugurati u što kraći rok.
Ne bih ništa ni rekla da je plaća neka, al ono - pft. I ne, neću biti "sretna jer bar imam posao". Zbog te izreke nam i je stanje kakvo je, zbog izreke i ljudi koji trpe svakakva sranja. Ja neću, hvala lijepo. Nisam umirala od gladi bez tog posla pa neću ni ako ga izgubim. Iako, do toga neće doći. Tko bi još znao raditi ovak dobro kao ja, ipak sam ja pro u autocadu :)
No, this too shall pass. Bilo to pozitivno ili ne. Za sad, guram dalje, pedalam svaki dan i radujem se neradnoj suboti. Majko mila, uskoro će mi i neradna nedjelja biti happy dan. Božpomozi, što bi babe rekle.
Veliki plus - upoznajem predivne ljude na terenu, čist sam iznenađena koliko normalnih ljudi ima po brdima. Dolje u gradu, sami luđaci :)
Valjda je život u gradu isto što i zombi apokalipsa - najbolje se izdvojit na brdo od ovih dolje :)
A sad - odoh peglati. I bacati oko na Sam & Dean-a (peta sezona, jej ♥)