Time For A New Post

Pozdrav dragi moji čitatelji i čitateljice :) 

Eto mene nazad nakon godinu dana. Iako je zadnji post bio u kolovozu prošle godine (koji je sada draftiran) ništa pametno niste od mene čuli od prošlog lipnja pa je vrijeme za update.

Tada sam smatrala da je ovom blogu došao kraj ali svako toliko bi me uhvatila želja da napišem neki post pa sam napokon odlučila vratiti se mom dragom starom blogu koji me trpio godinama. Započela sam novi blog sa mišlju da ga ograničim samo na tech stvari i da mi bude više kao neka poslovna stranica no na kraju, kako sam napravila svoju službenu web stranicu i uz twitter na kojem sheram tech stvari i upoznajem ljude iz web dev branše, taj blog mi više nije potreban. Kako sam se zadnjih godinu dana okružila svime što ima veze sa web developmentom, nekad mi fali kutak gdje mogu pisati o kjut olovkama ili novoj maskari ili dobroj knjizi koju sam pročitala - moj svaštarski kutak. I gdje da se okrenem nego ovom blogu :)

Pa krenimo s dogodovštinama - za vas koji ste pratili moj tech blog, vi većinu ovoga već znate ali ne želim imati rupu na blogu od godinu dana i onda početi trabunjati o nečem što se čini totalno random pa da ponovim.

Nakon što je završila edukacija u Algebri, položila sam svoj završni test i riješila završni rad bez ikakvih problema. Malo iza toga, nazvali su me iz Algebre s ponudom za stručnu praksu od dva tjedna. Prakse su dijelili najboljim polaznicima iz svih grupa a sistem im je izgleda da ponude listu ljudi različitim firmama pa tko nas pozove. 

Prva firma koja me pozvala je ispala totalno bezveze - nisu tražili praktikanta kojeg će oni nešto naučiti već nekog tko bi im valjda trebao srediti njihovu web stranicu za đabe u ta dva tjedna. Kad sam skužila cijelu situaciju, vidjela kako ja nikakve koristi neću imati od te prakse (firma se ne bavi niti planira baviti web developmentom, dakle nemaju mogući posao za mene kasnije) zahvalila sam im se i otišla doma nakon četiri dana. U ta četiri dana sam ja onom liku koji je meni trebao bit mentor objašnjavala kako Bootstrap radi i kako se radi responzivni dizajn a on je meni govorio kako nikada neću pronaći posao koji je samo front-end web development (iako je internet pun oglasa za baš to radno mjesto u Zagrebu). 

Taj dan kada sam došla doma sam dobila ponudu za drugu praksu. Ovaj put firma je bila baš web dev firma što mi se svidjelo. Poslali su mi test (zvali su nas troje iz moje front-end grupe ali nisu mogli svih troje primiti pa od tud test), nakon toga sam bila pozvana na razgovor (baš na moj rođendan) i dobila sam praksu. Sam početak prakse se malo otegao - prvo je trebala bit u veljači a na kraju je počela krajem travnja. No sama praksa je bila odlična, mentor mi je bio jedan super lik, svašta sam naučila u ta dva tjedna. Sam kraj je bio malo meh - prvo nam je bilo rečeno ako budemo ok na praksi (bilo nas je dvoje, ja za front-end i jedna cura za back-end) postoji i mogućnost da se produži, zadnji dan sam dobila novi projekt koji je trebao trajati minimalno tjedan dana, koliko sam čula od drugih moj mentor je bio jako zadovoljan s mojim radom ali, nekih pol sata nakon što sam dobila novi projekt, šef je javio da trenutno neće uzimati interne niti juniore i to je bilo to. No nema veze, bilo mi je super i definitivno produbilo moju želju da se i dalje bavim web developmentom.

U tom razdoblju između kraja tečaja i danas, položila sam još par certifikata, trenutno radim na još tri i svaki dan učim nešto novo i zabavljam se sa hrpetinom sveg tog što je potrebno naučiti da bi postao junior front-ender. S jedne strane je malo zastrašujuće, s druge guram pa što bude. Prvi plan mi je bio ne javljati se na oglase za posao do jeseni, ljeto je uglavnom rezervirano za studentske prakse pa sam mislila da tu neće biti mjesta za mene, no neki dan je iskočio oglas koji mi se činio zanimljiv pa rekoh idem se javiti, ništa ne gubim.

Sutra idem na razgovor za posao. 

Znam da ne zvuči puno za godinu dana izbivanja, ali dosta toga je dugo trajalo - prvo edukacija koja je trajala cijeli sedmi i deveti mjesec (osmi je bio godišnji), pa onda mjesec dana do prve prakse, pa čekanje druge prakse, pa onda još čekanja do druge prakse :) Između toga ugurajte sate buljenja u kod, učenje stvari za koje do tad još nikad nisam ni čula, polaganje certifikata, biranje pravog puta učenja između tone materijala.. Nakupi se to. 

I evo me tu gdje jesam - malo više od godinu dana nakon što sam se počela s promjenom karijere, godinu dana od kad sam službeno počela s učenjem, čekam svoj prvi službeni web dev intervju za posao. Živci rade iako znam da je vjerojatnost da dobiješ posao s prvom zamolbom jednaka nuli - nemam pojma što me sve mogu pitati na razgovoru za posao, tu je toliko materijala i toliko smjerova u kojima taj razgovor može krenuti da me glava zaboli samo kad pomislim. Da vam dočaram, stavit ću sliku smjernica po kojoj se uče stvari za front-end web developera u 2017-oj.

Uf :) Imam kopiju ove slike na koju si stavljam točke kako što naučim i pomalo počinje ličiti na bubamaru :)  

Toliko od mene za danas, dovoljno za jedan povratnički post, tipkamo se/čitamo se uskoro! 

Last Month or So

U zadnje vrijeme kad god pomislim na svoj blog kotrljaju mi se po glavi oni grmovi ko u vesternima..

Nakon pet godina pisanja, čini mi se da sam već sve teme prevrtila i makar volim pisati i volim ovaj blog, ne znam o čemu pisati a da ne vrtim opet jedno te isto. Do toga je došlo da sam čak razmišljala da započnem neki novi divlji tematski blog ali me strah koliko bi mene dugo držala jedna tema.

Vjerujem da svi blogeri prolaze kroz ovu fazu, puno blogova sam gledala kako nastaju i nestaju u ovih pet godina i još uvijek se donekle borim za svoj, makar pisala samo za sebe. Stvarno bi mi se nešto veliko trebalo dogoditi da me inspirira na pisanje kao one prve godine kada sam krenula za ozbiljno pisati postove.

No dosta filozofije, piši ak imaš o čem, nemoj ak nemaš, jel tako?

Pa da vas updejtam što se novog zbivalo u zadnjih dva mjeseca. Algebra je imala natječaj za besplatnu edukaciju na koju sam se prijavila i prošla testiranje. Imali su stvarno dobru ponudu i jedna od edukacija je bila ovo s čim se ja igram već od početka godine - web development. Moj smjer se zove Web programer - stručnjak za razvoj web sučelja i za sad mi se ful sviđa. Još nismo došli do dijela koji ne znam ali predavač je super tako da se nadam da će biti jednako zanimljivo i kad dođemo do onog dijela na kojem sam trenutno.

Rekli su nam da se prijavilo preko 800 ljudi a primljeno je nas 200 na 13 različitih edukacija koja će trajati do rujna. Ovo mi je stvarno došlo kao sjekira u med jer sam baš kukala kako mi je dosadno stalno biti doma a opet, voljela bih nastaviti učiti ovo jer mi je zanimljivo - kad ono, evo besplatnog tečaja :)

Ostalo je sve po starom, vrućina stisla pa sad kukam kad će hladnije, kad je bilo hladnije kukala sam kad će toplo - svake godine isto. Već i sami znate da je meni najljepši dio ljeta to što jesen dolazi nakon nje :)

Toliko za danas, a vjerojatno i za idućih mjesec dana osim ako me ne lupi neka luda inspiracija pa vas krenem davit s postovima :)

Malo O Svemu

Znam da ne pišem neš u zadnje vrijeme, inspiracija za blog mi je nula bodova. Kako se vrijeme mijenja, tak i ja. Jedan dan mi se sve da, drugi bih samo spavala.

Ovaj mjesec je u planu kodiranje, učenje, ponavljanje ili bolje nanovo učenje nekih skillova koje nisam koristila godinama (gledam u tebe Mr Adobe Illustrator) i za kraj jedno slatko putovanje ako se sve posloži kako treba.

Napokon nam je malo toplije iako moram priznati, kako sjedim cjeli dan za kompom, povremeno moram izaći na balkon da se ugrijem kao kornjača na suncu. Kad smo kod balkona, moje čuvarkuće rastu kao lude i množe se na sve strane. Postat ću Master Čuvarkuća samo iz razloga što je to jedino što želi rasti (a ne umrijeti) na mom balkonu.

(ovak zamišljam da izgleda Master Čuvarkuća)

Prije dva tjedna smo obavili prvo ovogodišnje pentranje na Medvednicu. Moram priznati da sam krepala. Izgledala sam kao rajčica, faca mi je bila iste boje kao i kosa. Ja odapela prema gore a mužu, kad smo se skoro popeli do planinarskog doma Risnjak, neš škljocnulo koljeno pa je on šepao prema dolje (dok sam ja skakutala veselo nizbrdo). U šumi je predivno. Stvarno taj mir i tišina i cvijeće i priroda su vrijedni te muke pri penjanju. Planirali smo pentranje i ovaj vikend al nas omela kiša.

Toliko od mene, tek toliko da znate da sam živa, grbava od sjedenja ali zdrava i vratih se u svoju normalnu boju svježe okrečenog zida :) Za kraj vam ostavljam Yetija kojeg sam napravila za vježbu u Illustratoru :)

Going To Oz

Vani dere vjetar ko nenormalan. Naš stan je na vrhu zgrade koja je viša od dvije susjedne, i kad stane derat, imam feeling da će me odnijet u Oz ko Dorothy. Čekam proljeće! Kad će više? Pratim ko stare babe kroz prozor kad je koja voćka procvjetala u susjednim dvorištima i sa svakim cvjetićem se nadam da je to to, sad će toplo. Ali šipak.

Taman malo sunce probije i onda oblaci, vjetar, hladno.. Imam osjećaj da sam medvjed i samo čekam proljeće da se probudim makar znam da će one idealne proljetne temperature trajati tri dana i onda će nam biti +30C pa ću kukati kako je vruće. Ali sve je bolje od ovog sivila.

Motivacija mi je nula bodova, dani su mi svi isti - rad i učenje na kompu, Simsi na kompu, čitanje sa (novog) tableta navečer. Postati ću jedno sa svojom radnom stolicom. Ajde proljeće više...

Any Time Is A Good Time To Start

Kako sam starija sve manje tolerancije imam prema nekim stvarima, posebno ljudima.. Ne u nekoj mjeri da me živciraju i da gubim vrijeme misleći o njima, već više u smislu da mi je lakše pustiti neke ljude iz života. Jednostavno sam došla do te točke da ukoliko vidim da nešto ne funkcionira, ne forsiram, ne trudim se, ne trošim živce.

Prošla sam nekoliko prijateljstava u prošlosti gdje sam se godinama trudila oko ljudi, davala im sto i jednu šansu, a dobila jednu veliku nulu zauzvrat. Što je najtužnije, neki od tih ljudi mene vide kao negativca nakon što sam prestala kontaktirati s njima jer po njihovom (kako to obično biva kod egocentričnih ljudi) ja sam to napravila bezrazložno i iz vedra neba. Ili još gore - stavila sam sebe na prvo mjesto u mom životu a ne njih. Kako samo mogu?!

Dosta mi je drame oko ničega, ljudi uz koje ne rastem i ne razvijam se, uz koje ništa ne mogu naučiti ili se bar dobro ismijati.

I ako sam zbog toga bahata i loša prijateljica po njihovom, neka tako bude. Odlučila sam da sam ja sebi bitnija i uopće me ne zanima što drugi misle. 

Shvatila sam da nije istina ono što govore - da ljudi mogu stvarati prave prijatelje samo do 25-e a da nakon toga postoje male šanse da upoznate nekoga tko će vam postati pravi prijatelj. U zadnjih par godina upoznala sam hrpu divnih ljudi uz koje se mogu smijati, pričati satima, saznati nove stvari, naučiti ponešto (sad znam što je highlighter! xD) i jednostavno pokupiti hrpu pozitivne vibre.

Možda je jednostavno potrebno proširiti svoje vidike i dati ljudima šansu da vas upoznaju i da vi upoznate njih. Jednako kao i sa novim vezama ni svako novo prijateljstvo neće upaliti - s nekima ćete se slagati, s nekima ne, ali kako god završi barem ste imali to iskustvo, otvorili svoj život novim ljudima i ako ništa drugo, naučili nešto više o sebi i životu oko sebe.

Svima nama je život sličan - imamo svoje uspone i padove, dobre i loše dane i to je normalno, ali meni osobno ljudi bez ikakvih interesa, hobija, oni koji su zapeli u nekom dobu svog tinejđerstva i ne mogu se pomaknuti dalje, kojima ni jedna osoba u okolini ne valja, kojima je trač jedina tema (ne kažem da ga i ja nekad ne bacim, ali razlika između nekad i stalno je ogromna)  jednostavno mi nisu materijal za dugoročno prijateljstvo.

Isto tako smaraju me ljudi koji sve okreću u ekstreme - ako više nismo prijatelji i idemo na kavu svaki dan, znači da smo smrtni neprijatelji. Zašto jednostavno ne možemo biti poznanici? Ne pašemo si, ne moramo se družiti al ne znači da si ne možemo reći bok i pitati kako je ona druga strana. Meni uopće ne smeta ukoliko me netko ne smatra super legicom - hvala bogu imam dosta ljudi koji me smatraju odličnom kakva god bila. Tko sam ja da silim nekog na prijateljstvo?

Imam i ja svoje mane i svoje mušice, ne pašu one svima ali prestara sam da glumatam da mi je s nekim osobama super ako nije i voljela bih da i drugi ne glumataju kada su samnom. Isto tako sam dovoljno stara da znam koji ljudi zaslužuju da se trudim oko njih jer se i oni trude oko mene. Da pređem preko sitnica ukoliko mi smetaju i sagledam "big picture". I to sve bez neke pozadinske ljutnje, samo sa uzdahom olakšanja što sam napokon u tom dijelu života kada mogu birati, kada nisam prisiljena na ništa.

Možda ovo sve zvuči normalno nekom drugom, ali ja sam osoba koja jako često stavlja sve druge ispred sebe, koja oprašta po sto puta, koja pokušava opravdati tuđe postupke gledajući stvar iz njihove perspektive ali došla sam do točke kada se zapitam - čemu se truditi? Ukoliko oni ne pokušavaju razumjeti mene, zašto bih se ja trudila razumjeti njih? Isto kao što se ja sama borim sa svojim problemima nek se i oni bore s njihovim a ne da iskaljuju svoje nesigurnosti i ljubomoru na meni. Hvala lijepo, bilo je dosta! Kao što bi stara mudra izrekla rekla - I'm too old for this shit :) 

Little Things

Jučer sam kafenisala sa Zubom i dotakle smo se teme kako su Hrvati nezadovoljni svime i svačime - nama je po statistikama najgore, najbolesniji smo, živimo u najopasnijoj državi na planetu.. Danas zato jedan pozitivan post :) Male stvari zbog kojih sam sretna i zadovoljna i koje čine moj život ljepšim :)

Sretna sam jer imam super legice za kafenisanje - ništa ljepše od par sati čavrljanja uz kavu, nakon kojih se osjećaš tako dobro i ispunjeno i jedva čekam iduću :)

Sretna sam jer (uz četiri brata) imam osobu koja mi je sestra koju nikada nisam imala. Ofkors, moja D1 :) Osoba kojoj se mogu javiti kad god, s bilo kojom stvarčicom, problemom ili radosnom vijesti i znam da će zajedno samnom tugovat ili se radovat. Osoba koja je uvijek tu za mene i za koju ostavljam sve i trčim pomoći, bez da uopće moram razmišljati o tome. Makar živimo 245 km daleko jedna od druge, naše prijateljstvo je nešto što cijenim iznad svega i ni udaljenost, ni vremenski razmaci u kojima se viđamo ne mogu utjecati na to. Već nas vidim kao dvije babe gdje pričamo proste viceve na klupi uz more jednog dana :) 

Sretna sam jer imam krov nad glavom i ovo malo sigurno mjesto koje čini moj stan, sa svojim predivnim pogledom i rasporedom koji mi dozvoljava da raspalim svoj organizacijski skill i u kojem se osjećam najbolje na svijetu :)

Sretna sam jer sam bila u mogućnosti dati otkaz na poslu koji je sisao život iz mene i stvarao mi grč u želucu svako jutro. Znam da je to danas velika privilegija i makar se meni nekada tako ne čini, u biti sam jako sretna osoba što sam to mogla napraviti.

Sretna sam što sam vrlo rano u životu pronašla nekog s kim želim biti do kraja života, što se ne svađamo, što se razumijemo i slažemo, što možemo biti blentava djeca i ozbiljni odrasli ljudi zajedno, kako već situacija, tema i problemi nalažu :) Sretna sam što mogu pokazati srednji prst svima onima koji su govorili - neće to na daljinu uspjeti, čekaj samo vidjet ćeš da će postati iz ovog ili onog razloga loše, čekaj dok se uselite, čekaj dok se vjenčate.. Fuck you! Trenutno slušam - čekaj dok dijete dođe.. E pa ako dođe biti će naše, biti će savršeno i najljepše i moj dragi i ja ćemo s time samo produbiti našu vezu a ne pogoršati. Još jednom - fuck you "čekaj dok" ljudima.

Sretna sam što u svijetu postoje knjige - toliko svjetova za istražiti ležećki na kauču :) Sretna sam što smo u slobodnoj zemlji gdje mogu čitati što god hoću, ići u knjižnicu i ne skrivati to. Oni koji su čitali biografije ili priče o ženama iz nekih drugih, opasnijih, nazadnijih zemalja znaju o čemu pričam. S tim zajedno ide i..

Sretna sam što ja i sve žene oko mene smijemo obući što želimo, našminkati se kako želimo i nitko nam neće ništa. Ok, možda će netko prigovarati i tračati i slično, ali naši životi nisu u opasnosti jer smo odlučile nalakirati nokte. Neke žene u svijetu nemaju tu privilegiju i mi smo jako jako sretni s tim gdje živimo.

Sretna sam što živim u mirnoj zemlji, u poprilično mirnom gradu. Ne moram se binuti hoće li me netko upucati dok sjedim na kavi, već samo hoće li konobar zaboraviti moju čašu vode. Sretna sam i što živim u Zagrebu, volim ovaj grad, volim što ako želim mogu svaki dan naći neku zanimaciju u njemu, biti u centru za pola sata a ako ne - mogu biti doma, gledati brda i šume oko sebe i uživati u tišini i pjevu ptica.

Sretna sam što moje biljčice rastu ko lude (bude neki post o njima uskoro) i što imam mali balkon na koji mogu izaći, odmarati se, sunčati i staviti sve svoje male zelene prijatelje van da uživaju samnom.

Sretna sam s osobom koja sam postala. Ok, nije sve savršeno ali od kud sam krenula mogu biti jedino ponosna na sebe - što sam se izvukla iz negative, iz tog začaranog kruga iz kojeg je jako teško iščupati se, što sam pametna i odgovorna i zajebant u isto vrijeme. Što nisam izgubila onu djetinjastu stranu uz sve negativne stvari koje su mi se dešavale, što nisam postala nadrkana cinična osoba i što još uvijek mogu uživati u malim stvarima. Naš rast nikada ne prestaje, ali ja sam zadovoljna do kud sam trenutno dogurala :)

I za kraj, za one kojima je možda dan bezveze i vrte očima na ovo, mogu samo poručiti stih jednog od meni najdražih bendova - nije sve tako sivo kad imaš s' nekim otić' na pivo :) Ili kavu ;)

Beware Of What You Wish For

Mojoj mami bi danas bio 60-i rođendan. Zbog toga i je naslov - uvijek je govorila kako ne želi da ju se jednog dana zove bakom niti da ostari i bude baba. Ja se nadam da ću ja jednog dana biti baba i da će moj D biti stari djed, da budemo onaj par koji se i sa 70 drži za ruke i da nas klinci gledaju i govore aww. Vjerojatno neću biti ona baba sa maramom i u crnom (kao što sam već navela kod Zube u gostovanju, prije ću izgledati kao ludi hippie) ali želim vidjeti kako ću izgledati stara i naborana :)

Kako sam daleko od Čepina, danas planiram skočiti na Mirogoj i zapaliti svijeću na grobu D-ove rodbine za sve koji su preminuli. Neki jako rano, neki kasno, ali svi nam nedostaju na svoj način.

Ipak, neku pozitivu izvlačim i iz mamine smrti - inače kad bih dolazila doma ona je vodila glavnu riječ a stari bi uglavnom malo popričao i otišao pred tv. Od kad je umrla sve više i više pričam s njim i upoznajem ga kao osobu - nije to više samo tata koji je tu kad god ga trebaš već netko od kog sam naslijedila toliko puno a da nisam ni znala. Financijsku odgovornost, ljubav prema violini, sviđaju nam se jednaki dirigenti i meksička mjuza, sto sitnica zbog kojeg ga vidim u novom svijetlu i još više volim. Sretna sam što ga imam i veselim se idućem odlasku doma za Uskrs i dugim razgovorima ujutro uz moju kavu i njegov zeleni čaj.

Real Woman

Danas sam na nekom forumu naletjela na ovu sliku. U zadnje vrijeme internet je zatrpan slikama poput te ili ove:

Prvo da se izjasnim - nisam mršava. Nekada sam bila ali previše sjedenja za kompom i nezdrave prehrane (posebno ljubav prema čipsu) rašire svaku guzicu. Imam muffin top. Ne stanem u S veličinu ni s jednom sisom. Voljela bih opet imati kila kao nekad ali nemam, niti ću vjerojatno ikada imati. Možda manje ali ne isto kao i s dvadeset.

Sada kada je to izjašnjeno slijedi moje mišljenje o ovakvim slikama - mrzim ih! Mrzim ih iz dna duše. Mrzim taj "nisi-prava-žena-ak-nemaš-sisu" stav. Ja (na žalost moram se ovak izraziti) imam savršen oblik tijela. Guzice, sise, strukić, lijepe noge.. Sve na svom mjestu. I kao mršava i kao debela, ja sam kokić. Priroda me podarila dobrim genima, nemam ogroman nos, nemam klempave uši, imam velike oči.. Bila sam u obje situacije u kojima se žene po kilama mogu nalaziti - dobro, nisam nikada otišla u pretile ali sumnjam da je tamo situacija puno drugačija.

Znači ista osoba u više oblika. Tko sad ima pravo reći da ja, kada sam bila mršava nisam bila prava žena? Jer eto, bila sam na granici BMI-a koji je bio na rubu sa - underweight. Sada, kad sam na granici overweighta, sam odjednom postala? Samo zato jer imam muffin top?

Tko daje pravo ikome da sudi ikoga po izgledu? Toliko je divnih žena i mršavih i debelih i mladih i starih.. I stalno nas guraju u neke okvire, pod "prave" ili "lažne". Žene su lijepe. Izvana ako su njegovane i uredne, iznutra ako su drage osobe. Ali bile one i prljave, zle i kučke - one su žene. Nema pravih žena. Svaka žena je prava žena pa čak i one koje su rođene u tijelu muškarca.

Jako često nalijećem na osobe koje su "otvorene" prema raznim tipovima osoba, koje se smatraju outsiderima i kao prihvaćaju sve, ali jedva čekaju lamatati zlim jezicima na predebele/premršave/pre-nežene..

Što bi bilo kada bi svatko od nas počeo sa tim "ne-žena" stavovima? Evo ja, volim blijede žene, meni je porculanski ten zakon - oj, svi vi koji dobijete predivnu tamnu put kad se sunčate, mi ispečene i crvene smatramo da vi niste prave žene. Prava žena ne crni na suncu već se istopi, jer je od šećera valjda.. Pravi muškarac može voljeti samo pravu blijedu ženu. Kretenizam.

I opet, za sve to su krive žene - prave žene, sve mi. Često sudimo druge - sponzoruša, drolja, svetica, nerd, nedo-bog-gotičarka.. Samo zato jer se naš ukus ne poklapa s njihovim. Mislimo da je naš stil bolji, naš ukus bolji, naši stavovi najbitniji...

Glupost. Koje god da ste oblika, boje, starosti ili stila- sve ste prave žene. I nemojte spuštati druge šireći ovakve gluposti po netu. Ako i jeste, nemojte više. Jer ni jedna od nas ne bi bila sretna da nam netko kaže - ti nisi prava žena jer ......

Bacimo pogled na neke "prave žene" sad..

Nije li divna? Prava žena. Dođe mi da ju pljesnem po toj guzi koja viri xD

Nisu li one prekrasne? Prave žene.

Nadam se da ću doživjeti njene godine. Biti prava žena i u godinama.

Pravu ženu boli k**ac što tko misli o njoj ali isto tako ne sudi druge po svojim kriterijima.

Prava žena je svaka ona koja se bori za sve ostale žene i njihova prava.

Prava žena se ne bi trebala radovati nesreći druge žene jer zna da svaka od nas vodi bitku sa svojim demonima.

Muškarci vole žene kakve god one bile - za svakog od nas postoji netko i ljubav nije nešto što osvojite onaj tren kada postanete "prava žena" u očima drugih.

Prava žena se brine za sebe i one oko sebe.

Prava žena je ona koja može sagledati sebe i druge oko sebe realno, bez cinizma i ljubomore spakirane pod "ja-sam-u-pravu" stava.

I zato vas na kraj posta molim - idući put kad netko spomene termin "prava žena" šutnite ga nogom pravo u dupe u moje ime :)

Being Housewife

Moram priznati da nisam olako dala otkaz. Koliko god je stanje tamo bilo katastrofalno brinula me ona stigma koja obvezno ide uz davanje otkaza i biti nezaposlena žena. Čini mi se da svi oko mene ganjaju karijeru, postižu ogromne ciljeve i napreduju u karijeri a eto mene, moja karijera nazaduje i dajem otkaz.

Ipak, nakon prvog osjećaja da sam totalno bezvrijedna jer eto, bliži se 30-a a ja još uvijek nisam postigla ništa spektakularno sa svojim životom, malo sam se zamislila. Želim li zbilja sve te stvari koje mi se čini da bih trebala željeti - staviti život i obitelj iza posla? Zar je moj doprinos svijetu samo to da imam hrpu diploma i naizgled savršen posao? Ili još bolje posao o kojem mogu kukati i praviti se da mi je gore nego drugima? Jer i to je danas ono "nešto" - kukati koliko obveza imaš i kako ništa ne stižeš. Stres i pretrpanost su znak uspjeha. Kao što je kod amera status ako nosiš veću čašu Starbucksa ili spavanje na poslu kod japanaca.

S još malo mozganja sam zaključila da moj uspjeh kao i neuspjeh su u biti samo moja stvar. Nikog nije briga imate li tri diplome ili ni jednu, ogromnu plaću ili naknadu s biroa. Pravim ljudima ste bitni vi, kakvi god da jeste. Kao što onaj poznati citat kaže ...

Zaključila sam da da, trenutno sam domačica. I boli me briga. U zadnje vrijeme sve više mojih vršnjakinja i kolegica mi govori kako bi najradije zamijenile brige oko posla s brigama domaćinstva a ja sjedim i deprimiram se jer sam se našla u toj situaciji. Ipak, mislim da smo si mi žene same krive - većina nas dok radimo gledamo na one koje su "samo domaćice" sa prezirom i ljubomorom. Lako njoj, ona je samo domaćica. Živi na grbači muža/dečka. I ja bi mogla tako ali vidi me kako sam pretrpana poslom.. Zašto si to radimo, ne znam. Uvijek nam se čini da je trava zelenija na onoj drugoj strani - domaćice da je lako zaposlenim ženama jer uvale domaći posao nekom drugom, jer imaju primanja pa si mogu priuštiti nešto više a zaposlene žene da je domaćicama lakše jer imaju cijeli dan i "ništa ne rade".

Na sreću, ja ne moram biti "samo domaćica" jer radim freelance posliće i uz posao napokon imam vremena za neke stvari koje sam zapostavila dok sam trčala na posao i nazad. Što me danas inspiriralo da napišem ovaj post - male stvari na kojima sam zahvalna od kad sam "samo" domaćica :)

Zahvalna sam što ako mi je loš dan, ako me glava boli ili su mi oni dani se mogu zavaliti na kauč, zamotati u deku i glumiti sarmu uz trenutno najdražu xbox igricu.

Zahvalna sam što ne moram zaslužiti toalet papir. I što mogu ići pišati koliko god puta željela.

Zahvalna sam što si mogu napraviti kavu/čaj kad mi se prohtije i ne moram polagati račune nikome o tome.

Zahvalna sam što mogu uzeti pauzu i gledati kroz prozor i odmoriti se između poslova bez nadzora.

Zahvalna sam što mogu obući što god mi paše i ako mi kroz dan dodija, preobući se u nešto drugo.

Zahvalna sam što mogu na miru isplanirati ručak i uživati u njegovoj pripremi. Pa čak i u pranju suđa.

Zahvalna sam što imam vremena učiti nove stvari i čitati sve knjige koje sam zapostavila.

Zahvalna sam što opet imam vremena za blog i hrpu drugih sitnica. Zahvalna sam što imam vremena za sebe. Što si više nisam zadnja na listi već prva. Ne planiram biti domaćica do penzije ali zahvalna sam što imam tako dobrog muža i što smo trenutno u takvoj situaciji da mogu na miru biti "samo domaćica". Zahvalna sam što opet sanjam ogromne i komplicirane snove što mi se nije desilo od kad mi je u život ušao sav taj stres koji posao donosi.

I na kraju ovog posta vas molim da idući put kada pomislite "lako njoj", bilo na zaposlenu ženu, domaćicu ili majku, pomislite kako svi mi nosimo isti teret i iste brige i patnje i budite zahvali sami na sebi što možete sve to nositi bez obzira kakvu stigmu vam drugi zalijepili.