U današnjem svijetu gdje hrpa ljudi ima dva lica lijepo je biti negdje gdje ljudi mogu anonimno izbaciti sve svoje strahove, radosti, tuge i nadanja iskreno i od srca, bez kritike i podsmijeha onih koji u svoja četiri zida imaju i gore tajne. Mislim da je internet predivno mjesto. Tu možda možete biti netko drugi ali možda je to i jedno od zadnjih mjesta gdje možete pokazati svoje pravo JA. Na žalost, nekima je "pravo ja" luđak koji ostavlja grozne komentare i pljuje sve što pronađe na netu. A nekome je mjesto gdje može pokazati osjećajnost i brigu bez da bude iskorišten.
Ono što ja najviše volim kod neta je ljudi s kojima me povezao a s kojima inače nikada ne bih stupila u kontakt. Moj prijatelj B iz Engleske bez čijih slikica i ludih statusa više ne bih mogla zamisliti dan. Njegova dijeca me zovu Auntie A. i znam ih od kada se prva mala A. rodila :) Moj lega E. iz San Diega. Svaki Božić si šaljemo čestitke i imam suvenire iz svih zemalja gdje je bio. Moja M. iz Filipina kroz koju mogu pratiti i neku drugu, meni stranu kulturu i uživati u predivnim slikama i pričama iz njenog kraja. Moj lega J. iz Nizozemske kojeg trenutno tjeram da mi ode fotkati polja tulipana koja nama oduzimaju dah a njima su svakodnevna pojava kao nama polje žita. Moja D, moja najbolja legica s kojom sam izgubila kontakt nakon srednje i koja me pronašla na fejsu. Bez koje ne mogu zamisliti dan, bez koje bi mi sandučić bio prazan i bez koje ne bih imala nekog tko se iskreno raduje samnom i iskreno tuguje kada mi je loše. Moja D koja je 3 dana slala previše presretnih SMS-ova sa previše uskličnika kada sam napokon dala otkaz i krenula u selidbu :) Moj D kojeg sam upoznala tražeći nekog da igra neku glupu igricu samnom na ICQ.
Reći da internet ne valja i da je pun manijaka i da ništa dobro od njega nije došlo je kao reći da auti služe jedino za ubijanje ljudi, a zaboraviti na predivna mjesta kuda vas auto može odvesti.
I na kraju tu ste vi dragi čitatelji i dragi pisci blogova, bez kojih bi mi dan bio pust, čije blogove obožavam pratiti i u vaše dobre i loše dane. Možda jednog dana budem pisala o tome kako sam jedne davne 2012 otvorila blog a danas mi se kave bez nekih ljudi koje sam tu upoznala čine nezamislive. Tko zna.. Zato mi budite vrijedni i pišite, pišite i pišite jer što drugo čovjek u životu treba nego jedno malo mjesto gdje može biti ono što je, okružen ljudima kojima je stalo i očistiti mozak i srce od nakupljenih emocija, kakve god one bile..
