Middle of Week, But Still So Long Till Weekend

Neki dan mi je Bitchy poslala personality test da rješim. Rješavala sam ga nekad davno prije, čitala malo o tome ali me nije zainteresirao. Ovaj put sam krenula malo dublje istraživati o mom rezultatu i mogu reći da sam se iznenadila. Nekako si inače uzmem te online personality testove kao i horoskop. Zabava, ništa dublje i značajnije od toga. Ovaj put pak mi je zapelo za oko koliko podudaranosti ima u opisu sa stvarima koje ja osjećam, kako se ponašam i najviše, što me muči. Znate ono kad mislite da imate neki problem i da vas nitko ne kuži. I onda pronađete stranicu gdje tipa 20-ero ljudi komentira kako imaju isti taj problem i pokušavaju svi zajedno pronaći rješenje. Osjećaj je kao čaša hladne vode u vruć dan.

Moj personality je INFP, za koji internet kaže da znači Healer/Idealist i da sam totalno special snowflake (znala sam, ha!) što s druge strane znači da sam totalno fucked up jer živim u nekom svom svijetu mašte, jer želim popraviti sve što ne valja u svijetu, jer želim pomoći svima i želim bolje sutra. Što je ofkors nemoguće. Pa sam onda nadrkana. Također da sam idealist i umjetnik, što je točno, i da nikad nisam full hepi sa sobom jer s jedne strane sam perfekcionist a s druge ljenčobica. Woo hoo :) Go me! Ima tu još hrpa teksta a pronašla sam i INFP Problems na Pinterestu, pa evo nekih.













I jedna slikica koja totalno opisuje mene.



Moram priznati da je s jedne strane lijepo pročitati stručno mišljenje o mom personalitiju, jer s druge strane svijet te kategorizira kao djetinjastu, nemotiviranu, lijenu ili hiperaktivnu ako se ne fokusiraš na svoj dosadni posao koji nema smisla.

Problem koji sam spominjala ranije je karijera odnosno zanimanje. Imam zanimanje koje ne volim a morala sam ići taj smijer jer su moji starci tako zahtjevali. I stalno tražim sebe, ono što će me ispuniti i usrećiti. I stalno sam nezadovoljna. I stalno sam mislila da nešto nije u redu samnom jer preskačem sa stvari na stvar, sa hobija na hobi.

I onda se ispostavi da u biti svi s mojim personalitijem su takvi, da trebamo pronaći posao gdje u biti radimo za druge u smislu da smo dobri, topli ljudi, da slušamo, da imamo jako razvijenu intuiciju i da možemo pogoditi tko je kakva osoba i iz kakve situacije dolazi ili zašto je netko takav kakav je i s time automatski možemo razumjeti probleme te osobe i da smo odlični u savjetovanju ljudi. Što moram priznati da jesam. Uvijek i kažem kak sam super za savjetovat druge a kad dođe da trebam srediti sebe onda zakažem.

U skladu sa svime navedenim za nas je idealan posao onaj u kojem pomažemo drugima ali pošto smo introvertni treba nam neki gdje radimo individualno s malom grupom ljudi. Znači profesorski ili učiteljski posao za ljude poput mene bi bio previše stresan. Također, što su naveli a jako je točno je da ljudi poput mene kada nađu posao gdje su korisni i koji ima nekog smisla su užasno vrijedni i mogu raditi satima bez beda. Što je opet istina.

Uglavnom, poanta cijelog ovog posta koji sam malo previše razvukla je da je u svim tim tekstovima o INFP-ovcima pisalo da su dobri i u - pisanju (no shit ha? :) Kažu da su 90% svjetski poznatih pisaca bili INFP personality.

I tako se ja sjetila priče koju sam nekada davno započela i rekoh, mogla bi ju nastaviti pisati. Nije nešto posebno, ali zašto ne? Od kad znam za sebe nešto piskaram, prvo dnevnike, od kad imam net blogove, da ne spominjem kilometarske mailove legicama i legama a sad i blogochatove (gdje vjerojatno svi vrte očima kad vide ranom zorom već moj post haha :P ♥)

Izvukla ja to danas i počela pisati. Napisala dvije stranice. Ne znam što će se desiti na kraju još. Ali znam da bih željela podjeliti ju s vama, da čujem mišljenja, da postam nešto na one dane kad ne stignem tipkati i da izbacim svu tu energiju koju skupljam jer piše da je to dobro za mene i moju psihu. Tako da ću vam sada, u nastavcima, svaki ponedjeljak postati dio moje priče. Priča je blesava, nije ništa ozbiljno, malo za nasmijati se, malo za pomisliti kakve tablete ja to pijem i tko mi je zamjenio Neofen s LSD-om i tak. Malo da virnete u moju glavu. Gramatiku molim nemojte gledati jer kad sam u writing spree-ju pišem pravilno ko retardirana žirafa. Uostalom, kao i u svakom postu :) 

Pa čekajte onda idući ponedjeljak jer ponedjeljak je savršen dan za priču, zar ne?



ps. Evo vam linkić za test, pa ga možete i sami riješiti:

TEST

Javite rezultate, možda ima još koji siroti INFP out there, pa se možemo međusobno tješiti što smo fucked up :)

Tale of Snail Family

Duboko u šumi, iza staroga hrasta nalazi se grm maline. Pod njim je dom svila mala obitelj Puž. Tu su Mama Puž, Tata Puž, Kćerkica Puž, Sinčić Puž i Beba Puž. Tata Puž voli izlaziti ranom zorom u šetnju, kada su kapi rose još na vlasima trave. Svako jutro on se umije s jednom kapi i krene u dugu šetnju oko staroga hrasta. Mama Puž za to vrijeme probudi dječicu i nahrani ih zrelim malinama ili kašom od lješnjaka. Šuma je bila puna lješnjaka i mali puževi nisu voljeli ništa drugo za doručak osim malina ili kaše od lješnjaka. Kada bi dječica bila gotova s doručkom Mama Puž bi krenula u šumu u potragu za lješnjacima i gljivama gdje bi joj se pridružio i Tata Puž. Kćerkica Puž i Sinčić Puž imali su zadatak brinuti se o Bebi Puž dok se Mama i Tata ne vrate.

Zašto svaki dan moramo čuvati Bebu Puž? - potužio se jednog dana Sinčić Puž.



Beba Puž je još mala i samoj u šumi bi joj se nešto loše moglo dogoditi. - odgovarala bi Mama Puž.
Baš je dosadna ta Beba Puž – potužila se i Kćerkica Puž – Samo guguće i ne zna se s ničim igrati.
I ti si bila takva kao mala pa vidi te sad – rekao bi na to Tata Puž.

Jedno jutro, nakon doručka, Mama i Tata Puž su rekli dječici da će se taj dan malo duže biti u šumi.



Idu tamo daleko, sve do trećeg stabla. Gospođa Žaba, mamina prijateljica, javila im je da su upravo pristigle borovnice i da bi bilo dobro otići po njih još isti dan.

Pazite na Bebu Puž i nemojte se igrati predaleko od stabla – upozorila ih je Mama Puž.
Ako budete dobri, donjet ćemo vam nešto – rekao je Tata Puž.

I s tim riječima, krenuli su na daleki put do trećeg stabla. Kćerkica Puž i Sinčić Puž su se neko vrijeme igrali blizu svog stabla, dok je Beba Puž gugutala i puzila oko njih.

Kako je dosadna ta Beba Puž – rekla je Kćerkica Puž – ne zna se ničega igrati!
Ni vije, ni skrivača, ni pogodi na koji cvijet mislim – složio se Sinčić Puž.



Nekada si mislim da bi bilo bolje da smo samo nas dvoje. Mogli bi se igrati i dalje od stabla i ne bi stalno morali paziti na Bebu Puž – mrštila se Kćerkica Puž.
Možda bi nas roditelji poveli sa sobom do grma borovnice da nije Bebe Puž koja ide pre sporo – ljutio se Sinčić Puž.

Prigovarali su i ljutili se i nisu ni primjetili da Beba Puž više nije u blizini.

Jao, kud je nestala Beba Puž?! - prva je primjetila Kčerkica Puž.
Sada je bila tu, gdje je mogla nestati?! - zabrinuo se Sinčić Puž.

Puzili su oko stabla – nisu je našli. Puzili su oko grma maline – ni traga od Bebe Puž. Puzili su kroz visoku travu iza grma, puzili su oko lokvica od jučerašnje kiše, puzili su i puzili ali od Bebe Puž nije bilo ni traga.

Jao, jao, što ćemo sada? To smo sve mi krivi jer smo poželjeli da nema Bebe Puž! - jadikovali su Kćerkica Puž i Sinčić Puž.
Da je sada tu, dao bih joj sve maline, samo nek se vrati! - govorio je Sinčić Puž.
Može dobiti svu moju kašu od lješnjaka, samo nek se pojavi! - sa suzama u očima kukala je Kčerkica Puž.



Približavalo se veče a od Bebe Puž nigdje ni traga. Što će sada reći roditeljima? Imali su jedan zadatak i nisu ni taj jedan mogli napraviti. I što je sa Bebom Puž? U šumi je toliko strašnih stvari, mogla je zalutati, mogao je na nju stati medvjed i zdrobiti ju, mogla je upasti u neku jarugu iz koje ne može ispuzati. Kčerkica Puž i Sinčić Puž osjećali su da je to njihova krivica, jer su poželjeli da Bebe Puž nema a sada tek vide kako je pusto i tužno bez nje. Sada kada je prekasno.

Odjednom začuše glasove u daljini. Stisnuli su se jedno uz drugo i sa strahom u očima išćekivali što će biti. Dvije travke zadrhtaše i raširiše se i pred njima se pojave – Mama, Tata i Beba Puž.

Beba Puž! - uzviknuli su Kćerkica i Sinčić Puž – Gdje je bila?!
Pronašli smo ju kako spava pod listom jagode koja raste uz stari hrast – rekao je Tata Puž.

Desilo se to tako da je Beba Puž, dok su joj brat i sestrica prigovarali i durili se, ogladnila. U daljini iznad travke ugledala je sočnu jagodu i otpuzala do nje.



Nakon što je pojela veliku sočnu jagodu, prispavalo joj se. Sunce joj je milovalo ticala, povjetarac joj je ljuljao kučicu i Beba Puž je zaspala čvrstim snom, punog trbuščića. Kada su Kčerkica i Sinčić prolazili oko stabla u potrazi za njom, ona je bila duboko u svijetu snova gdje je plesala sa rumenim jagodama i tratinčicama, i nije ih čula. Onako sitnu i malu, nisu ju ni zapazili ispod lista jagode . Kada se spustilo veče, probudila se i provirila ispod lista upravo u trenu kada su puteljkom prolazili Mama i Tata Puž, koji nisu ni slutili što se događalo dok njih nije bilo.

Mi smo mislili da smo ju izgubili zauvijek! - plakali su Kčerkica i Sinčić puž – Više nikada nećemo poželjeti da nestane!
No, no, ovo vam je lekcija za danas! Imali ste sreće te je Beba Puž cijelo vrijeme bila na sigurnom. Moglo se dogoditi nešto puno gore ali na sreću nije! A sada se smirite, sve je dobro prošlo i dođite večerati – rekla je Mama Puž.



Za stolom je već bilo svega – borovnica i malina i kiselih trava koje puževi naročito vole, i kaša od lješnjaka i zrela jagoda za desert. Ali ono što je u tome trenutku za stolom bilo najdraže Kćerkici i Sinčiću Pužu je bila Beba Puž koja se igrala sa svojom bobicom borovnice.

                                                           The End 
             
Priča i crteži by Misty jer joj je bilo dosadno :)