Nostalgia

Kada sam bila mala, mama mi je uvijek prepričavala dogodovštine iz svoje mladosti. Preko ljeta je često išla kod rođaka u drugo selo, gdje je imala rođakinju svojih godina. Te pričice su se prepričavale stotinu puta i uvijek mi se činilo kako je tada, u to neko staro i mirnije doba, sve bilo mnogo uzbudljivije i zanimljivije i bila sam tužna kako jednog dana ja neću imati nikakve pričice za svoju djecu.

Uvijek je planirala sjesti i zapisati ih ali kako su godine prolazile nikako nije sjela i to i učinila. Te sad nema vremena, te kad nauči pošteno tipkati na kompu.. Godine su prolazile a ja, navikla da ih stalno slušam, pričice su mi na jedno uho ulazile a kroz drugo izlazile. Kada je umrla, shvatila sam koliko toga sam pozaboravljala i kako ih sama ne mogu zapisati jer se ne sjećam svega. Onda sam počela misliti na svoje djetinjstvo i sve one male zgode koje mi se tada nisu činile ni bitne niti zanimljive.

Shvatila sam koliko je ta zanimljivost bila samo u različitosti - njihove igre su bile u drugom mjestu, koje se meni činilo magično i divno, njihovi običaji i navike su bili nešto što je meni tada bilo nezamislivo. Pečenje kruha svaki tjedan, jer u tom manjem selu pekara tada još nije postojala, šetnje s kanticama za ručak koje su nosile stricu i ujaku na njivu, zemljani podovi koji su se svako ljeto morali obnavljati.. Sve je to bilo meni nepoznato i magično.

Sada, kada smo u svijetu gdje svatko ima komp i laptop i mobitel i tablet, priče mog djetinjstva dobivaju novu boju. Uzbuđenje oko prvog dnevnika. Igranje po ljetu s kartonskim kutijama. Onaj jedan crtani dnevno. Rat i život u podrumu. Prvi razred koji je trajao samo četiri mjeseca. Sve su to sitnice na koje sada gledam drugačijim očima. I ne želim ponoviti pogrešku moje majke koja nikada nije uzela vremena sjesti i to sve zapisati.

Kako sam tip osobe koji se vrlo rado vraća u tu neku prošlost, ne nužno neke bolje dane ali ipak srcu drage, otvorila sam si dokument u koji zapisujem kako se čega sjetim. Nekada jedno sjećanje pokrene drugo i iznenadim sama sebe koliko sitnica pamtim. Te moje "memoare" sam nazvala "Podnevno sunce pod stopama" po jednom dragom sjećanju, i svako malo, kada me uhvati želja da s nekim pričam o danima koji su prošli, odem u njega i zapišem koju crticu. Puno ljudi iz te moje prošlosti je došlo i prošlo, s nekima sam još u kontaktu, s drugima nisam. Promijenili su se i oni i ja. Pokrenuti onako iz vedra neba takvu temu s nekim s kim se nisi vidio godinama je dosta čudno a nisu svi niti umjetnički tip kao ja da im je to zanimljivo pa sada, kada me pukne nostalgija, imam se kome obratiti :) Uz Google street view hvatam uglove i ulice koji su bitni u mojoj priči pa i njih lijepim u taj dokument, tako da si jednog dana, ako ih netko bude čitao, može bolje dočarati gdje se što dogodilo.

Pa ako jednog dana budem slavna osoba, možda ih i objavim kao Jagoda Truhelka svoje "Zlatne danke", a do tada to je moje malo privatno mjesto u kojem su moja sjećanja na dane kakvi su nekada bili :)