24 October, 2014

Li, La

Piše mi se post ali mi se ne piše ništa dubokoumno (prerano mi je za to, ipak je tek sedam sati) pa ću ukrasti pitanja od Nemam ime, imam komentar i baciti se na odgovaranje :)

Make up
  • Rumenilo ili bronzer
Ni jedno ni drugo - s rumenilom si izgledam ko neka seoska rumena snaša a bronzer i ja smo no go.


  • Sjajilo ili ruž
Opet ni jedno ni drugo, nisam fan mazanja ičega na usta, ionak sve pojedem za 5 minuta.
  • Eyeliner ili maskara
Oboje i to mi je jedini must, eyeliner je moj trademark :) A bez maskare ne ide.
  • Puder ili korektor
Ni jedno. Nemam vremena packati po sebi, ako je baš neki event stavim bb kremu.

  • Četkice ili aplikatori
Errr... Ha? Prsti? :D 

Nokti
  • OPI ili China glaze
Ni jedno.
  • Dugi ili kratki
Kratki.
  • Akrilni ili prirodni
Ol nečurl :)


  • Svijetli ili tamni
Oboje, iako je lakše sa svijetlima jer se manje vidi kada mi se okrnji rub (što je uglavnom u roku 10 minuta nakon što nanesem lak, grr)
  • Cvijetići ili bez cvijetića
Ma samo rokaj :)

Tijelo
  • Parfem ili splash
Parfemi ♥
  • Losion ili maslac za tijelo
Butter me up!
  • Gel za tuširanje ili sapun
Gel.


  • Lush ili neki drugi brend
Bilo koji drugi brend, thank you.

Moda
  • Traperice ili trenerke
Traperice.
  • Dugi ili kratki rukavi
Dugi.
  • Haljine ili suknje
Oboje, obožavam i jedno i drugo. Treba pokazati ove moje noge a ne čuvati ih samo za sebe :)
  • Pruge ili karirano
Jedino ak je unutrašnjost torbe :)
  • Papuče ili sandale
Imala sam jednom papuče/japanke koje su bile odlične ali sad većinom furam sandale jer se bojim da će mi papuča otpasti negdje u tramvaju.
  • Marame ili kape
Najbolje ni jedno, ak baš stisne zimulja onda kapu i to samo pod prisilom :)
  • Studs or dangly earrings
Volim oboje ali rijetko nosim.
  • Ogrlice ili narukvice
Narukvice. One mi se bar ne izgube među sisama. Uglavnom.


  • Štikle ili ravna obuća
Ravno!
  • Kaubojke ili jahaće čizme
Pokušavam shvatiti koja je razlika. Kaubojke su one na petu? Jahaće ravne? Ne znam, volim svakakve čizme al prerano mi je udubljivat se u ovo pitanje. Call me stupid, I need my coffee.
  • Jakne ili hoodie 
Jakne definitivno. 

Kosa
  • Lokne ili ravno
Meni sve lijepo stoji i imam sreće što mi kosa dost lako hvata kovrče pa mi paše oboje :)
  • Punđa ili rep
Oboje, volim messy bun ali i rep. Sad kad mi je kosa do guzice praktičnije mi je spetljati ju u punđu da ne šamaram ljude po ulici repom.
  • Lak ili gel
Ew.
  • Duga ili kratka kosa
Duuugaaaa i na ženama i muškarcima :)


  • Svetla ili tamna
Crvena :)
  • Šiške na stranu ili prave šiške
Može oboje, volim šiške.

Random
  • Kiša ili sunce
Kako kad.
  • Ljeto ili zima
Look at next question.
  • Jesen ili proljeće
Oboje, volim prijelazna razdoblja, ne volim sunjaru ili zimulju.
  • Čokolada ili vanilija
Vanilija.

Eto, danas jedan bezbrižni od mene, nadam se da uživate što je petak a ja odo raditi nešto korisno :) Uživajte u vikendu! 


20 October, 2014

Living A Lie

Jednog od ovih dana početi ću pisati prave i zanimljive postove ali do tad morate trpjeti moju dosadnu svakodnevnicu :)

Dani provedeni doma su proletjeli - iscrpljena sam psihički i fizički. Teško je doći negdje gdje je sve isto a opet tako drugačije. Gdje u isto vrijeme želiš pomoći oko svega i pobjeći koliko te noge nose.

Buraz koji je ostao doma trudi se iz petnih žila ali mi je žao gledati kako se sve svalilo na njega jer je stari sve što je mama prije "obavljala" prebacio na njega. Pišem "obavljala" jer je ta žena zapustila sve što se zapustiti dalo i sjebala sve što se sjebat dalo i tek sada vidimo koliko je toga bilo.

Znam, znam, o mrtvima sve najbolje i ne bih htjela u detalje jer svi koji nisu živjeli s njom ju pokušavaju opravdati (npr. moja svekrva) ali ako napustiš posao da se brineš za djecu i domaćinstvo onda se tome i posvetiš i moram taj otrov izbaciti iz sebe. I ne samo da se nije brinula već se svijesno potrudila da nas sjebe koliko god je to bilo moguće - svojom strogoćom, svojim kritiziranjem, svojim muljanjem i psihičkom torturom. Dala nam je ništa a tražila sve zauzvrat. Bila je totalno drugačija u svojim pričama o sebi kao savršenoj dok tek sad izlazi na vidjelo koliko je sve to njeno pričanje bilo jedno veliko sranje.

Financijski smo doma uvijek bili, pa, siromašni. Što drugo reći. Nismo imali ništa, nismo dobijali ništa, nismo nikada išli na more osim par puta u mojoj vrlo ranoj mladosti do rata, a ukoliko bi se nešto tražilo nazivali bi nas razmaženima i zahtjevnima. Npr kada tražite u svojoj dvadesetoj godini da napokon uvedu toplu vodu u kuću. Pa vas onda nazovu "Paris Hilton" jer "toliko toga tražite". Ili kada se izderu na vas što ste već potrošili kemijsku koju su vam kupili na početku školske godine (a morate neke predmete pisati obvezno kemijskom jer profesor tako traži).

Stvar se nije mijenjala ni kada smo počeli jedan po jedan dobijati poslove i prestali tražiti i ono malo što smo dobijali (mjesečnu kartu za bus i jednom godišnje jedan par obuće ili odjevni predmet iz najjeftinije trgovine, uz koji je uvijek dolazilo kukanje kako puno trošimo). Džeparac je za nas bio imaginarni pojam.

Pljuvanje po svem i svakom je bilo normalno za moju majku. Svi koji nisu radili potpuno isto što i ona, bili su loši i nesposobni. Jest da je jedino što je ona radila kuhala i pekla kolače (koje zbilja je radila odlično) ali to je bilo to. Ako idete raditi i ponekad naručite take-out vi ste zla i lijena osoba i svi oko vas sigurno pate jer normalno da se za ručak mora imat od juhe do salate svaki dan. To što vam je kuća neuredna i prljava, što nemate jedan normalan komad namještaja, što vam djeca mogu sanjati da odu u kino ili prošetati se po selu s prijateljicom bez da moraju paziti na svaku izgovorenu riječ jer su njene oči i uši na sve strane i jedva čeka da čuje dojavu neke isfrustrirane nadrkane babe koja ne vidi dobro da se šetate s dečkom (što je u biti moja kuma sa kratko ošišanom kosom) pa da vas dočeka doma s dernjavom i pljuvanjem i zabranama za ono malo što uopće smijete - to je ok i normalno.

Uz sve to bila je i hoarder i užasno neodgovorna s financijama. Zadnjih devet godina moj najstariji brat je davao pola svoje plaće u kuću + cijela tatina plaća - nas četvero starije djece i svejedno se situacija nije pomaknula ni za mrvicu. I nikada nikome nije bilo jasno kako to jer smo samo slušali kuknjave i kako fali. Stara sebi nije ništa posebno kupovala niti na nešto trošila (barem koliko mi znamo) tako da ni dan danas ne znamo kud su sve pare odlazile. Jer od kad je umrla, koliko god to grozno zvučalo, moja obitelj je napokon malo financijski procvala.

I uz sprovod i bolničke troškove i našu svadbu, moj otac i brat su ove godine prvi puta u financijskom plusu. Brat je uz to pronašao hrpetinu neplaćenih računa (što je bila njena briga) i podmirio sve dugove od zadnjih 10 godina. A ja sam se bacila na čišćenje i slaganje. Što da vam pričam, zadnjih par dana sam provela u mišjim govnima do lakta i s 4 velike vreće smeća pune do vrha - samo iz jednog malog špajiza. Brat već danima kako uhvati čisti kuću i baca stvari (čitaj - smeće).

Da bi sredili cijelu kuću mislim da bih trebala tamo biti jedno tri mjeseca u komadu, čisteći bez prestanka. Što bi značilo da, ako sam ja mogla jednu sobicu srediti u dva dana, drugu malo veću u par sati da je ona to isto mogla. Ali zašto bi? To je bio njen odgovor i kada sam još davno rekla kako većini djece roditelji plate vozački ili ih vode nekud. Ali zašto bi? I da, meni njena najdraža izjava - da ja nikad ne bih trebala biti majka. Jer sam JA neodgovorna i JA sam nesposobna i JA sam zla. Ona je pak, savršena majka i domaćica.

Boli izgubiti majku, kakva god ona bila. Kada sam se selila rekla sam ostavljam sva ta sranja iza sebe i opraštam joj, zbog sebe, ne zbog nje. Ali sada, gledajući kako je sjebala i kuću i oca koji se polomio od rada i nas, jer na što drugo okriviti sve ove anksioznosti i depresije koje imam, pitam se je li gubitak majke u ovom slučaju značio novi i bolji početak za našu obitelj. Jer kako je brat krenuo sa svime, za dvije godine naša će kuća blistati, ako bog da možda se napokon odluči i oženiti jer uz nju nikada ne bi mogao dovesti djevojku doma za koju ona odmah ne bi zaključila da je loša.

Kući fali ženska ruka ali to nije ruka moje majke. I koliko god mogu potruditi ću se da nam kuća za godinu dvije bude toplo i čisto i sretno mjesto gdje neka nova ženska ruka može ući. Jer trenutnu situaciju ne bih htjela svaliti na neku siroticu :) Dosta je nama što se moramo baktati sa svime što se nagomilalo u zadnjih 30 godina.

I tako, nakon svih tih razgovora s bratom i izvidom situacije najsretnija sam bila kad sam ugledala mog mužića u subotu koji je došao po mene i kao da mi je napokon neki teret pao sa srca zbog sveg tog osjećaja krivnje koje sam vukla godinama, koji mi je stvarao sve anksioznosti i poglede na život a sve je razbijeno jednim čitanjem skrivenog dnevnika koji je mama pisala od svoje osamnaeste do dvadeset i neke godine. Već sam ga jednom škicnula sa svojih petnaestak godina ali me tada uhvatila i uz dernjavu i psovanje nisam stigla pročitati više od par stranica. Već tada mi je razbila iluzije koje je stvarala o sebi a sada, nakon mirnog čitanja jedino se mogu zapitati kako je mogla biti takva?

Sada, u mom malom i čistom i toplom stanu, uz hrpu slatkih sitnica i nula mišjih kakica sjedim i pišem vam ove retke i nadam se da ću jednog dana moći biti bolje. Ne odmah, ali jednog dana. I da će i moja braća naći svoju sreću jer ju zaslužuju. Ostavljam vas uz slike debele sotone koja se združila s Nikijem jer kraj ovakvog posta, koji sam nažalost morala napisati i izbaciti to iz sebe, moram završiti s nečim slatkim :)








14 October, 2014

Choo Choo


Sutra putujem. Idem malo do svojih u Slavoniju. Omrženim i tako voljenim vlakom. Obožavam se voziti vlakom, gledati krajolike kako nestaju i prebaciti se u taj neki vlak-zen mod. Ne obožavam dio gdje vlaku do Osijeka treba četiri i pol sata kao da putujem kočijom ali nema veze. Nazad se vraćam autom pa ću nekako izdržati. Najveća briga - pročitala sam sve što sam dignula u knjižnici i sad moram iskopati neku knjigu doma koju nisam pročitala bar četiri puta do sad, što je teško ali naći će se već nešto.

Ostavljam vas sa meni jednim od najdražih gifova, a kako mi je blogger pojeo neke slike na starim postovima (grrr) možda ga vidite i po prvi put :)


03 October, 2014

Jedan Od Doma

I tako ja dala otkaz. Trebala sam raditi do 11.10. po ugovoru ali kada sam najavila šefu da odlazim na godišnji odlučio je da promjenimo ugovor tako da mi je zadnji dan bio 30.09. sa isplaćenim neiskorištenim danima za godišnji. Meni je iskreno bilo potpuno svejedno, dan više, dan manje, samo da što prije odem iz te firme. Uz put sam morala sama slati knjigovodstvu dokumente za moju odjavu jer šef eto baš nema vremena/to nije njegov posao. A moj je. Kao šećer na kraju da mi dokaže da radim pravu stvar.


Trenutno sam lagano pogubljena, lagano paničarim (bez razloga), lagano frustrirana (kreditna kartica mi je stigla u Osijek makar sam prijavila već dvaput da mi stiže tu pa moram ići po nju jer ak ju naručim preko banke pitaj boga kad stigne a treba mi za prijavu na biro), onda biro, već se veselim babama s kojima ću morati komunicirati tamo, pa onda još sto stvari u vezi papirologije a ja bi se najradije zamotala u deku i glumila sarmu na kauču.


Prvi dan doma sam bila kao idealna kučanica - obavila sve zaostatke u domaćim poslovima, ispekla kekse, skuhala ručak, čitala knjigu i gledala filmove.

Sada je već treći dan i samo čekam da obavim to s biroom i hzzo-om da se mogu smiriti. Odlazak na takva mjesta mi totalno stvara anksioznost. Ne zbog samog obavljanja te radnje već zbog neljubaznih baba koje smo svi sreli. Da nije do naknade s biroa ne bih se ni prijavljivala tamo.

Vrijeme ovih dana poklapa se sa mojim duševnim stanjem - kiša i sivilo. Mislim da će morati proći neko vrijeme prije neg se unormalim. Zadnjih par mjeseci sam stalno anksiozna, zabrinuta i depresivna i trebat će neko vrijeme da se smirim.


Kada sredim sve što je srediti potrebno planiram otići doma na jedno tjedan dana i ne raditi ništa osim grabljati lišće i čistiti/reorganizirati/bojati zidove i slično. Mozak na pašu i udri. Mislim da mi to baš treba.

Sada će naravno biti i malo više postova na blogu, ali to ovisi i o inspiraciji koliko i o vremenu. Potruditi ću se, makar se ništa zanimljivo kod mene ne događa.

Toliko od mene za danas, ne zaboravite ponjeti kišobrane sa sobom ukoliko idete van! :)