Jednog od ovih dana početi ću pisati prave i zanimljive postove ali do tad morate trpjeti moju dosadnu svakodnevnicu :)
Dani provedeni doma su proletjeli - iscrpljena sam psihički i fizički. Teško je doći negdje gdje je sve isto a opet tako drugačije. Gdje u isto vrijeme želiš pomoći oko svega i pobjeći koliko te noge nose.
Buraz koji je ostao doma trudi se iz petnih žila ali mi je žao gledati kako se sve svalilo na njega jer je stari sve što je mama prije "obavljala" prebacio na njega. Pišem "obavljala" jer je ta žena zapustila sve što se zapustiti dalo i sjebala sve što se sjebat dalo i tek sada vidimo koliko je toga bilo.
Znam, znam, o mrtvima sve najbolje i ne bih htjela u detalje jer svi koji nisu živjeli s njom ju pokušavaju opravdati (npr. moja svekrva) ali ako napustiš posao da se brineš za djecu i domaćinstvo onda se tome i posvetiš i moram taj otrov izbaciti iz sebe. I ne samo da se nije brinula već se svijesno potrudila da nas sjebe koliko god je to bilo moguće - svojom strogoćom, svojim kritiziranjem, svojim muljanjem i psihičkom torturom. Dala nam je ništa a tražila sve zauzvrat. Bila je totalno drugačija u svojim pričama o sebi kao savršenoj dok tek sad izlazi na vidjelo koliko je sve to njeno pričanje bilo jedno veliko sranje.
Financijski smo doma uvijek bili, pa, siromašni. Što drugo reći. Nismo imali ništa, nismo dobijali ništa, nismo nikada išli na more osim par puta u mojoj vrlo ranoj mladosti do rata, a ukoliko bi se nešto tražilo nazivali bi nas razmaženima i zahtjevnima. Npr kada tražite u svojoj dvadesetoj godini da napokon uvedu toplu vodu u kuću. Pa vas onda nazovu "Paris Hilton" jer "toliko toga tražite". Ili kada se izderu na vas što ste već potrošili kemijsku koju su vam kupili na početku školske godine (a morate neke predmete pisati obvezno kemijskom jer profesor tako traži).
Stvar se nije mijenjala ni kada smo počeli jedan po jedan dobijati poslove i prestali tražiti i ono malo što smo dobijali (mjesečnu kartu za bus i jednom godišnje jedan par obuće ili odjevni predmet iz najjeftinije trgovine, uz koji je uvijek dolazilo kukanje kako puno trošimo). Džeparac je za nas bio imaginarni pojam.
Pljuvanje po svem i svakom je bilo normalno za moju majku. Svi koji nisu radili potpuno isto što i ona, bili su loši i nesposobni. Jest da je jedino što je ona radila kuhala i pekla kolače (koje zbilja je radila odlično) ali to je bilo to. Ako idete raditi i ponekad naručite take-out vi ste zla i lijena osoba i svi oko vas sigurno pate jer normalno da se za ručak mora imat od juhe do salate svaki dan. To što vam je kuća neuredna i prljava, što nemate jedan normalan komad namještaja, što vam djeca mogu sanjati da odu u kino ili prošetati se po selu s prijateljicom bez da moraju paziti na svaku izgovorenu riječ jer su njene oči i uši na sve strane i jedva čeka da čuje dojavu neke isfrustrirane nadrkane babe koja ne vidi dobro da se šetate s dečkom (što je u biti moja kuma sa kratko ošišanom kosom) pa da vas dočeka doma s dernjavom i pljuvanjem i zabranama za ono malo što uopće smijete - to je ok i normalno.
Uz sve to bila je i hoarder i užasno neodgovorna s financijama. Zadnjih devet godina moj najstariji brat je davao pola svoje plaće u kuću + cijela tatina plaća - nas četvero starije djece i svejedno se situacija nije pomaknula ni za mrvicu. I nikada nikome nije bilo jasno kako to jer smo samo slušali kuknjave i kako fali. Stara sebi nije ništa posebno kupovala niti na nešto trošila (barem koliko mi znamo) tako da ni dan danas ne znamo kud su sve pare odlazile. Jer od kad je umrla, koliko god to grozno zvučalo, moja obitelj je napokon malo financijski procvala.
I uz sprovod i bolničke troškove i našu svadbu, moj otac i brat su ove godine prvi puta u financijskom plusu. Brat je uz to pronašao hrpetinu neplaćenih računa (što je bila njena briga) i podmirio sve dugove od zadnjih 10 godina. A ja sam se bacila na čišćenje i slaganje. Što da vam pričam, zadnjih par dana sam provela u mišjim govnima do lakta i s 4 velike vreće smeća pune do vrha - samo iz jednog malog špajiza. Brat već danima kako uhvati čisti kuću i baca stvari (čitaj - smeće).
Da bi sredili cijelu kuću mislim da bih trebala tamo biti jedno tri mjeseca u komadu, čisteći bez prestanka. Što bi značilo da, ako sam ja mogla jednu sobicu srediti u dva dana, drugu malo veću u par sati da je ona to isto mogla. Ali zašto bi? To je bio njen odgovor i kada sam još davno rekla kako većini djece roditelji plate vozački ili ih vode nekud. Ali zašto bi? I da, meni njena najdraža izjava - da ja nikad ne bih trebala biti majka. Jer sam JA neodgovorna i JA sam nesposobna i JA sam zla. Ona je pak, savršena majka i domaćica.
Boli izgubiti majku, kakva god ona bila. Kada sam se selila rekla sam ostavljam sva ta sranja iza sebe i opraštam joj, zbog sebe, ne zbog nje. Ali sada, gledajući kako je sjebala i kuću i oca koji se polomio od rada i nas, jer na što drugo okriviti sve ove anksioznosti i depresije koje imam, pitam se je li gubitak majke u ovom slučaju značio novi i bolji početak za našu obitelj. Jer kako je brat krenuo sa svime, za dvije godine naša će kuća blistati, ako bog da možda se napokon odluči i oženiti jer uz nju nikada ne bi mogao dovesti djevojku doma za koju ona odmah ne bi zaključila da je loša.
Kući fali ženska ruka ali to nije ruka moje majke. I koliko god mogu potruditi ću se da nam kuća za godinu dvije bude toplo i čisto i sretno mjesto gdje neka nova ženska ruka može ući. Jer trenutnu situaciju ne bih htjela svaliti na neku siroticu :) Dosta je nama što se moramo baktati sa svime što se nagomilalo u zadnjih 30 godina.
I tako, nakon svih tih razgovora s bratom i izvidom situacije najsretnija sam bila kad sam ugledala mog mužića u subotu koji je došao po mene i kao da mi je napokon neki teret pao sa srca zbog sveg tog osjećaja krivnje koje sam vukla godinama, koji mi je stvarao sve anksioznosti i poglede na život a sve je razbijeno jednim čitanjem skrivenog dnevnika koji je mama pisala od svoje osamnaeste do dvadeset i neke godine. Već sam ga jednom škicnula sa svojih petnaestak godina ali me tada uhvatila i uz dernjavu i psovanje nisam stigla pročitati više od par stranica. Već tada mi je razbila iluzije koje je stvarala o sebi a sada, nakon mirnog čitanja jedino se mogu zapitati kako je mogla biti takva?
Sada, u mom malom i čistom i toplom stanu, uz hrpu slatkih sitnica i nula mišjih kakica sjedim i pišem vam ove retke i nadam se da ću jednog dana moći biti bolje. Ne odmah, ali jednog dana. I da će i moja braća naći svoju sreću jer ju zaslužuju. Ostavljam vas uz slike debele sotone koja se združila s Nikijem jer kraj ovakvog posta, koji sam nažalost morala napisati i izbaciti to iz sebe, moram završiti s nečim slatkim :)