Prošla sam nekoliko prijateljstava u prošlosti gdje sam se godinama trudila oko ljudi, davala im sto i jednu šansu, a dobila jednu veliku nulu zauzvrat. Što je najtužnije, neki od tih ljudi mene vide kao negativca nakon što sam prestala kontaktirati s njima jer po njihovom (kako to obično biva kod egocentričnih ljudi) ja sam to napravila bezrazložno i iz vedra neba. Ili još gore - stavila sam sebe na prvo mjesto u mom životu a ne njih. Kako samo mogu?!
Dosta mi je drame oko ničega, ljudi uz koje ne rastem i ne razvijam se, uz koje ništa ne mogu naučiti ili se bar dobro ismijati.
I ako sam zbog toga bahata i loša prijateljica po njihovom, neka tako bude. Odlučila sam da sam ja sebi bitnija i uopće me ne zanima što drugi misle.
Možda je jednostavno potrebno proširiti svoje vidike i dati ljudima šansu da vas upoznaju i da vi upoznate njih. Jednako kao i sa novim vezama ni svako novo prijateljstvo neće upaliti - s nekima ćete se slagati, s nekima ne, ali kako god završi barem ste imali to iskustvo, otvorili svoj život novim ljudima i ako ništa drugo, naučili nešto više o sebi i životu oko sebe.
Svima nama je život sličan - imamo svoje uspone i padove, dobre i loše dane i to je normalno, ali meni osobno ljudi bez ikakvih interesa, hobija, oni koji su zapeli u nekom dobu svog tinejđerstva i ne mogu se pomaknuti dalje, kojima ni jedna osoba u okolini ne valja, kojima je trač jedina tema (ne kažem da ga i ja nekad ne bacim, ali razlika između nekad i stalno je ogromna) jednostavno mi nisu materijal za dugoročno prijateljstvo.
Isto tako smaraju me ljudi koji sve okreću u ekstreme - ako više nismo prijatelji i idemo na kavu svaki dan, znači da smo smrtni neprijatelji. Zašto jednostavno ne možemo biti poznanici? Ne pašemo si, ne moramo se družiti al ne znači da si ne možemo reći bok i pitati kako je ona druga strana. Meni uopće ne smeta ukoliko me netko ne smatra super legicom - hvala bogu imam dosta ljudi koji me smatraju odličnom kakva god bila. Tko sam ja da silim nekog na prijateljstvo?
Imam i ja svoje mane i svoje mušice, ne pašu one svima ali prestara sam da glumatam da mi je s nekim osobama super ako nije i voljela bih da i drugi ne glumataju kada su samnom. Isto tako sam dovoljno stara da znam koji ljudi zaslužuju da se trudim oko njih jer se i oni trude oko mene. Da pređem preko sitnica ukoliko mi smetaju i sagledam "big picture". I to sve bez neke pozadinske ljutnje, samo sa uzdahom olakšanja što sam napokon u tom dijelu života kada mogu birati, kada nisam prisiljena na ništa.
Možda ovo sve zvuči normalno nekom drugom, ali ja sam osoba koja jako često stavlja sve druge ispred sebe, koja oprašta po sto puta, koja pokušava opravdati tuđe postupke gledajući stvar iz njihove perspektive ali došla sam do točke kada se zapitam - čemu se truditi? Ukoliko oni ne pokušavaju razumjeti mene, zašto bih se ja trudila razumjeti njih? Isto kao što se ja sama borim sa svojim problemima nek se i oni bore s njihovim a ne da iskaljuju svoje nesigurnosti i ljubomoru na meni. Hvala lijepo, bilo je dosta! Kao što bi stara mudra izrekla rekla - I'm too old for this shit :)