31 March, 2015

Moja Prva Konzum Dostava

Zadnjih dva tjedna smo bez auta. Muž je imao prometnu, lik se spucao kamionom u njega. Na sreću on i kolega koji su bili u autu su ok, ali auto nije. Odvezli smo ga na popravak ali kako je pol auta razbijeno, popravak se odužio.

Kako nam je najbliža "prava" trgovina (ne one male u kojima je cijena duplo veća) 3km nizbrdo, tako ovih dana nismo išli u tjedni shopping namirnica i trošili zalihe. Kada smo spali na jednu hrenovku, dva jaja, tri feferona i pola staklenke hrena, odlučili smo se probati nešto što do sada nismo - online dostavu iz Konzuma.


Konzum nam je inače najveća i najbliža trgovina pa tamo često kupujemo. Kada nam se da, obilazimo sve redom trgovine u potrazi gdje nam što paše a kada ne, pokupimo sve u Konzumu i čekamo pola sata u redu da dođemo do blagajne. Kako nam je ovaj put trebalo sve živo a Konzum jedini ima dostavu, složili smo listu i naručili.

Moram vam priznati da su me iznenadili. Stranica za online kupnju mi je super, svaki dodani artikl se slaže na vašu šoping listu koju možete provjeriti u gornjem desnom uglu istog trena te vam ispod piše ukupna cijena da znate koliko još možete/trebate potrošiti. Dostava se plaća do 500kn, ali se smanjuje, tako da je s 300kn-20kn, 400kn-10kn itd. Na kraju kupovine imate napomene u kojima možete napisati ako nešto želite posebno spakirano i slično (npr mi smo napisali gdje nam je ulaz, jer nam dostavljači često odu na pogrešni i da nam pogledaju da jaja nisu polupana). Plaćati možete online ili prilikom dostave i to - keš ili kartica. Izaberete način (mi smo karticom) i odaberete vrijeme dostave i voila, to je to. Listu si možete i spremiti, tako da idući put ne morate tražiti sve artikle nanovo a one koji vam možda ne trebaju svaki put vrlo lako maknete s liste klikom na iksić.

Dostavljač je prilikom skupljanja naših proizvoda nazvao jer nekih artikala nije bilo, predložio neke druge sa istom ili sličnom cijenom, sve super. Došao je taman kad je trebao, donjeo na treći kat (bez lifta) sve četiri kutije (namirnice razvrstavaju - u jednu voće i povrće, u drugu konzerve, u treću ono za frižider...) bez da je pisnuo, bio je ful ljubazan i cijelo ono stajanje u redu koje inače ne volimo smo obavili u našoj kuhinji u roku od minute. Iako nam je zbog promjene nekih artikala račun bio malo ispod 500kn, dostava je bila besplatna jer je originalna narudžba bila preko.

Ja sam oduševljena i mislim da ovo neće biti zadnji put kako naručujem ovako. Pošto i inače imamo te "velike" šopinge koji uvijek budu oko 500tinjak kn, ovo mi totalno paše. Nema redova, nema vuknjarenja 6 vrećica do trećeg kata, ma milina.


Ova ideja mi je odlična i drago mi je da je napokon zaživjela kod nas. Pada mi hrpa ideja na pamet kad bi ovo bilo više nego korisno - ako imate baku koja živi sama, naručite joj i platite online sve namirnice i onda samo mora biti doma da ih dočeka. Ako imate malu djecu i ne da vam se stajati u redu s njima ili ste bolesni ili ste lijeni za nosit vrećice sami na treći kat bez lifta - savršeno!

Usput smo se i dobro nasmijali jer smo pogrešno naručili banane - htjeli smo 1kg a stavili jednu bananu! :) Pa smo ju bratski podijelili :) Mogu mislit kak se i ovaj koji je to skupljao tamo nasmijao, sve po kilu i jedna banana!

Jedino što mi je ostalo kao problem je da sad imam četiri velike kutije s kojima ne znam što ću. Mislim da ću dvije iskoristiti za neki DIY projekt a dvije hitnuti. I drugi put pod napomene staviti - ugurajte sve u jednu kutiju :)

19 March, 2015

Happy Father's Day

Danas je dan očeva u RH a uz to i imendan mom tati. Već sam vam pisala u prošlom postu kako u zadnje vrijeme oca upoznajem s nekih novih strana ali stvari koje su uvijek bile sigurne je da je dobar čovjek, pošten, pametan, snalažljiv, da je puno toga proživio (i preživio) i da uvijek mogu računati na njega. Učinio bi sve što je u njegovoj mogućnosti za sve nas, mene i braću.

Zato mu danas želim najsretniji dan očeva i sretan imendan, i žao mi je ljudi - al moj tata je najbolji :)


♥♥♥♥♥♥♥♥

17 March, 2015

Beware Of What You Wish For


Mojoj mami bi danas bio 60-i rođendan. Zbog toga i je naslov - uvijek je govorila kako ne želi da ju se jednog dana zove bakom niti da ostari i bude baba. Ja se nadam da ću ja jednog dana biti baba i da će moj D biti stari djed, da budemo onaj par koji se i sa 70 drži za ruke i da nas klinci gledaju i govore aww. Vjerojatno neću biti ona baba sa maramom i u crnom (kao što sam već navela kod Zube u gostovanju, prije ću izgledati kao ludi hippie) ali želim vidjeti kako ću izgledati stara i naborana :)

Kako sam daleko od Čepina, danas planiram skočiti na Mirogoj i zapaliti svijeću na grobu D-ove rodbine za sve koji su preminuli. Neki jako rano, neki kasno, ali svi nam nedostaju na svoj način.

Ipak, neku pozitivu izvlačim i iz mamine smrti - inače kad bih dolazila doma ona je vodila glavnu riječ a stari bi uglavnom malo popričao i otišao pred tv. Od kad je umrla sve više i više pričam s njim i upoznajem ga kao osobu - nije to više samo tata koji je tu kad god ga trebaš već netko od kog sam naslijedila toliko puno a da nisam ni znala. Financijsku odgovornost, ljubav prema violini, sviđaju nam se jednaki dirigenti i meksička mjuza, sto sitnica zbog kojeg ga vidim u novom svijetlu i još više volim. Sretna sam što ga imam i veselim se idućem odlasku doma za Uskrs i dugim razgovorima ujutro uz moju kavu i njegov zeleni čaj.

16 March, 2015

Balkon & Sitne Ideje

Znate i sami koliko ja uživam u organizaciji stvarčica u mom stanu - danas sam imala priliku dovesti balkon u red. Kada smo imali Puci balkon smo jako malo koristili jer je mala beštija voljela balansirati na rubu ograde i zadavati mi mini srčane udare kada bi se njihala kao da će pasti pa smo balkon i kafenisanje na istom totalno zapustili. Postao je jedna od mojih noćnih mora - mjesto za odlaganje svega i svačega.

Već dugo vremena sam gledala jednu zgodnu poličicu za balkon i jučer sam odlučila - idemo ju kupiti! Prvotno je plan bio uzeti onu s tri police ali na kraju sam kupila sa četiri. Normalno, nije stala u auto u kutiji pa smo ju morali raspakirati na sred parkirališta i ugurati u dijelovima u auto. Nema toga što moj organizacijski skill neće uspjeti ugurati u taj naš mali auto!

Usput sam si kupila i set novih ručnika - crne za mene, plave za muža i minijaturne zelene za kuhinju. Eto, da znate :)

Raspakirana polica i ručnici koji su čekali pranje u vrećici :) 

Balkon nam je bio u totalnom neredu prije..


... ali zahvaljujući mojim spretnim rukama, uskoro je sve došlo na svoje mjesto :) 


Ta daaaa!
Danas sam kupila hrpu sjemenja pa planiram nešto i posaditi u ove silne nesparene kaliće da zazelenim naš mali balkon i napravim si bašćicu :) 

Znate li onaj feeling kad vam padne neka ideja na pamet i zapitate se kako se ranije niste toga sjetili? Imala sam i taj moment danas. Kupila sam si pleteni cvijet za ulazna vrata (uvijek stavim da mi nešto tamo visi ali nisam do sada imala ništa proljetno) a kako je bio težak sumnjala sam da će ga selotep koji inače drži moje visuljke (haha ;) držati.


I onda mi je sinulo - pošto ulazna vrata ne želim bušiti jednostavno sam na njih s unutrašnje strane pri vrhu zalijepila jednu od onih samoljepivih minijaturnih vješalica - naopačke!


Na cvjetiću sam promijenila trakicu (prva mi je bila prekratka), dodala trakicu s drvenim cvjetastim perlicama na kraju i objesila na kukicu tako da je zakačeno iznutra a visi s vanjske strane. Evo rezultata!


Moja vrata su spremna za proljeće, balkon za kave, samo još da se pojave oni pravi topli proljetni dani!

Za kraj, danas možete pogledati moj suradnički post kod Zube kojoj se zahvaljujem što me ugostila! :)

11 March, 2015

Pitanja & Odgovori

Danas totalno kradem ideju od Josipe i njenog vloga. Imam želju za snimanjem ali nemam inspiracije, pa ukoliko imate nekih kreativnih/bitnih/dosadnih/weird pitanja - molim ostavite ih u komentarima (može i više od jednog!) ili u chatu desno ako ste anonimac, pa kada se nakupi desetak, snimam novi vlog :) I'm waiting!


10 March, 2015

My House In Budapest, My Hidden Treasure Chest

Bili smo na još jednom mini putovanju :) Umjesto honeymoon-a na neku veliku, divlju, daleku i skupocjenu avanturu mi smo naš podijelili na puno malih. Ovaj put nam je destinacija bila - Budimpešta!

Pošto ranije nisam bila do Budimpešte (sramota, znam, pod nosom nam je doslovno) radovala sam se tom putu kao malo dijete. Poklopilo se da smo opet išli sa kumovima. Kuma T je već bila tamo poslovno, pa smo u petak pokupili kuma i zaputili se ka Mađi. U Zagrebu je bilo užasno vrijeme, hladno, vjetar nam je pokušavao iščupati uši i jedva smo došli do auta. Putem je vrijeme bilo slično - sunčano ali hladno i vjetrovito.

Do Budimpešte smo stigli relativno brzo ali onda je nastao problem. Znali smo gdje nam je ulica, barem okvirno, ali su ulice odlučile poigrati se sa nama. Prvo nismo smjeli lijevo. Prošli ulicu gdje smo trebali skrenuti lijevo i ajde, nać ćemo kako se vratiti. Iduća ulica - obvezno ravno. I iduća. I iduća. Onda odjednom smijemo samo desno. Pa samo ravno. Pa samo lijevo a trebamo desno. Potrajalo je to tako dobra dva sata, s tim da smo putem pitali neku ženu gdje je trg koji tražimo, jednog policajca i jednog taksista. Svi užasno govore engleski i kada smo već htjeli odustati pronašli smo kartu na autobusnom stajalištu i na kraju parkirali ni pet metara od kafića gdje nas je čekala naša (promrzla) T. Idući put si printamo kartu.

Večer je započela u pub-u uz Guinness.


Nakon toga smo se prošetali do našeg apartmana koji je bio pet minuta pješice od mjesta na kojem smo parkirali. Iznenadilo me kako smo pronašli povoljan apartman u districtu 5 koji je najuži centar grada - kod nas inače ide da što si bliže centru je skuplje a kod njih obrnuto. Apartman je bio dvosoban sa dvije kupaonice - taman za nas.

Pogled sa balkončića u "dvorište" zgrade - malo vuče na neki zatvor :) 

U subotu smo krenuli u klasičan turistički obilazak - preko lančanog mosta do Castle hill-a gdje smo proveli dobar dio dana, pa nazad preko mosta do centra i gužve gdje smo ručali, šetali, slikali i na kraju otkrili koliko je jeftino njihovo pivo i koliko divnih vrsta Radlera imaju. Vrijeme nas je poslužilo i vikend je bio savršen - bilo je sunčano i dovoljno toplo da nam bude ugodno ali da se ne topimo u kaputima. 















Ručali smo, naravno, paprikaš :) 




Divni, divni Radleri zbog kojih planiram povratak i kupovinu svih vrsta koje imaju :) 


Navečer smo otišli na vožnju brodom. Noć, osvjetljenje, zvuk ciganske violine - ma milina :) Htjela sam povest cigane doma sa sobom da se svako jutro budim uz violinu :) 


U nedjelju je bio dan odjave iz apartmana koji nas je dobro poslužio, ali još nismo bili spremni za povratak doma. Posjetili smo crkvicu izgrađenu u stijeni, propješačili još jedan most, zavirili na štandove u Vaci ulici i posjetili Hard Rock Cafe. 








Došlo je vrijeme za povratak. Sitne forinte koje su nam preostale darovali smo nekoj bakici koja je prosila, pronašli auto u jednom komadu i sretno se zaputili doma. Iz grada smo izašli u nešto manje od pet minuta i sve one karte s kojima smo se opremili nisu nam bile potrebne. Za kraj smo stali kraj Balatona da i mi vidimo to "Mađarsko more".


Naravno, vratili smo se sa hrpom suvenira pa da vam se pohvalim što novo imam :) Prvo jedna zanimljiva sitnica (uz obvezni vrčić) je Mistery box koja ima specijalni način otvaranja - nešto totalno za mene :) 




Normalno, iz Mađe se ne možeš vratiti bez da doneseš mađarske paprike :) 


I zadnje, ali ne najmanje bitno - kupila sam si dva slatka minijaturna limena lončića u koje planiram posaditi čuvarkuće :) 


Vikend je proletio ali nema veze. Bilo je predivno - od društva (bit će nam tužno kada NE budemo putovali s kumovima), do arhitekture, ulica, osvjetljenja, štandova i naravno - radlera od marelica. Jedva čekam iduću mini avanturu! :) 

05 March, 2015

Nostalgia

Kada sam bila mala, mama mi je uvijek prepričavala dogodovštine iz svoje mladosti. Preko ljeta je često išla kod rođaka u drugo selo, gdje je imala rođakinju svojih godina. Te pričice su se prepričavale stotinu puta i uvijek mi se činilo kako je tada, u to neko staro i mirnije doba, sve bilo mnogo uzbudljivije i zanimljivije i bila sam tužna kako jednog dana ja neću imati nikakve pričice za svoju djecu.

Uvijek je planirala sjesti i zapisati ih ali kako su godine prolazile nikako nije sjela i to i učinila. Te sad nema vremena, te kad nauči pošteno tipkati na kompu.. Godine su prolazile a ja, navikla da ih stalno slušam, pričice su mi na jedno uho ulazile a kroz drugo izlazile. Kada je umrla, shvatila sam koliko toga sam pozaboravljala i kako ih sama ne mogu zapisati jer se ne sjećam svega. Onda sam počela misliti na svoje djetinjstvo i sve one male zgode koje mi se tada nisu činile ni bitne niti zanimljive.


Shvatila sam koliko je ta zanimljivost bila samo u različitosti - njihove igre su bile u drugom mjestu, koje se meni činilo magično i divno, njihovi običaji i navike su bili nešto što je meni tada bilo nezamislivo. Pečenje kruha svaki tjedan, jer u tom manjem selu pekara tada još nije postojala, šetnje s kanticama za ručak koje su nosile stricu i ujaku na njivu, zemljani podovi koji su se svako ljeto morali obnavljati.. Sve je to bilo meni nepoznato i magično.


Sada, kada smo u svijetu gdje svatko ima komp i laptop i mobitel i tablet, priče mog djetinjstva dobivaju novu boju. Uzbuđenje oko prvog dnevnika. Igranje po ljetu s kartonskim kutijama. Onaj jedan crtani dnevno. Rat i život u podrumu. Prvi razred koji je trajao samo četiri mjeseca. Sve su to sitnice na koje sada gledam drugačijim očima. I ne želim ponoviti pogrešku moje majke koja nikada nije uzela vremena sjesti i to sve zapisati.

Kako sam tip osobe koji se vrlo rado vraća u tu neku prošlost, ne nužno neke bolje dane ali ipak srcu drage, otvorila sam si dokument u koji zapisujem kako se čega sjetim. Nekada jedno sjećanje pokrene drugo i iznenadim sama sebe koliko sitnica pamtim. Te moje "memoare" sam nazvala "Podnevno sunce pod stopama" po jednom dragom sjećanju, i svako malo, kada me uhvati želja da s nekim pričam o danima koji su prošli, odem u njega i zapišem koju crticu. Puno ljudi iz te moje prošlosti je došlo i prošlo, s nekima sam još u kontaktu, s drugima nisam. Promijenili su se i oni i ja. Pokrenuti onako iz vedra neba takvu temu s nekim s kim se nisi vidio godinama je dosta čudno a nisu svi niti umjetnički tip kao ja da im je to zanimljivo pa sada, kada me pukne nostalgija, imam se kome obratiti :) Uz Google street view hvatam uglove i ulice koji su bitni u mojoj priči pa i njih lijepim u taj dokument, tako da si jednog dana, ako ih netko bude čitao, može bolje dočarati gdje se što dogodilo.

Pa ako jednog dana budem slavna osoba, možda ih i objavim kao Jagoda Truhelka svoje "Zlatne danke", a do tada to je moje malo privatno mjesto u kojem su moja sjećanja na dane kakvi su nekada bili :)