15 December, 2013

Onaj Poziv

 photo tumblr_mxr8jxCU6P1qduq95o1_500_zps5370ba3f.gif

Ovaj vikend sam trebala pisati o putu u Slavoniju, o klanju, o smijehu, o hrpi stvari koje su se desile doma.. Na žalost život je nekada takav da ti poremeti planove kada se najmanje nadaš. Umjesto petka, na put smo išli u srijedu nakon poziva da mi je mama doživjela teški moždani udar od kojeg se vjerojatno neće oporaviti. Trenutno je u induciranoj komi, na životu ju drže samo aparati. Za osobu od samo 58 godina kažu to je vrlo rano, ali što je tu je.

Bez obzira na ishod, mene tješi što smo zadnje tri godine bile jako dobre, kao legice. Što sam nakon preseljenja rekla - što je prije bilo, bilo je i prestala kriviti starce za neke stvari tako da ukoliko dođe do najgoreg ne mogu reći - žalim što joj prije nisam rekla..

Nikad nisam bila neka obiteljska mezimica, ovisna o starcima, više su mi bili kao lege s kojima se mogu zezati, popričati, tražiti savjet o kuhanju ali to je bilo to. Od preseljenja sam ih rijetko viđala, samo kad bih ja otišla doma pa mi je ovo lakše palo nego npr. starijem bratu koji je doma i koji je potpuno ovisan o njima pa sada sa 36 godina uči kako baciti veš na pranje i slične stvari koje smo mi ostali koji smo se osamostalili naučili odavno.

Nekako ne mogu završiti post s nadom da će ova priča sretno završiti, da će se ona probuditi i sve biti kao prije iako bi voljela da mogu. Ali kako ona stara kaže - don't bullshit the bullshiter tako ni ja ne mogu na ovo gledati kroz ružičaste naočale. Nakon prvotnog šoka i suza ja sam se pomirila s onim što nas čeka i u biti mi je najžalije oca koji se sada mora buditi bez nje kraj sebe. Jer mene moj D može tješiti, a tko će tješiti njega?

Ipak, post mogu završiti riječima da oprostite drugima sranja, da budete dobri sa svima koji su vam barem donekle bitni jer nikad ne znate kad vam dan može prekinuti taj jedan sudbonosni poziv koji mijenja sve. Nemojte ostavljati "što bi bilo da je bilo" za sutra jer je puno lakše neke šugave situacije prebodriti kada znate da ste napravili i rekli sve što ste mogli dok ste još mogli.

12 comments:

  1. jako mi je žao.
    (nadam se da će ipak biti bolja alternativa.)

    ReplyDelete
  2. ža mi je... :( nadam se da će se oporavit. virujem u čuda...

    ReplyDelete
  3. Baš mi je žao to čuti... A čula sam sličnih priča u posljednje vrijeme... Čuvaj se.

    ReplyDelete
  4. Ako ikako mogu da ti pomognem, tu sam. Drzi se!

    ReplyDelete
  5. Zao mi je, ipak nadam se da ce bit jedan od onih sretnih slucajeva koji se oporave

    ReplyDelete
  6. Čitala sam ranije blog i sad sam preko Zubinog ponovo došla na tvoj. Iskreno, odmah me potreslo to što sam pročitala, baš zato jer sam ovih dana ljuta na sve oko sebe, a onda dođem i pročitam ovo i suze mi krenu na oči. :(
    Zaista, nikad ne znamo što nas sutra čeka i treba cijeniti svaki trenutak s dragim i voljenim osobama.
    Nadam se da ćeš imati snage za izdržati sve ovo, posebno u ove dane i biti podrška obitelji. Čuda se događaju, tako da nikad ne znaš!
    Šaljem ti puno pozdrava iz Slavonije!

    ReplyDelete
  7. ajme, moja nona je umrla sa 58. godina od moždanog ali je ja nikad nisam upoznala...
    drži se ti, mamu nikad neće pogoditi tvoje riječi toliko da te prestane voljeti <3

    ReplyDelete
  8. :( Jako ti je mlada bila mama i prerano je otišla.. Jako mi je žao!

    ReplyDelete