Puci je sada slavonka. Na sreću, slavonka kod mene doma, ne kod stranaca za koje ne znamo kako se odnose s njom. Sve je počelo kada smo primjetili da je Puci ful depresivna kada se zadržimo izvan stana duže od 12h a nekada i samo nakon par sati. Tužno mjaukanje čuli bi od ulaza u zgradu (a naš stan je na četvrtom katu).
Zbog opasnosti da ne padne s krova Puci je imala zabranu izlaska kroz krovne prozore a svakim izlaskom na balkon mene bi strefio mali herc jer joj je način izlaska bio da se zaleti iz dnevne, proleti spavaću i izleti na balkon koji je ograđen daskama kroz koje ona vrlo lako može proletjeti (bez obzira kolika joj guzičica bila). Tako da je bila primorana obitavati u zatvorenih 60 kvadrata, od kojih je većinu vremena provodila spavajući i nezainteresirano gledajući grebalice/igračke koje smo joj kupili.
Nakon što smo proveli jedan vikend kod mojih doma, čupajući cvijeće koje je naraslo u dvorištu preko svake mjere, gledajući seoske mačke kako se zadovoljno igraju po dvorištima i sunčaju a doma zatekli stresenu Puci koja je ful tužno mjaukala, odlučili smo da nešto moramo poduzeti.
Jako tužna odluka za nas ali (što će se kasnije ispostaviti) jako dobra odluka za nju. Kada smo išli kod veterinara da ju pregleda i da nešto za smirenje prije puta Puci se totalno uspaničila i počela jako sliniti (znak da je ful uplašena i pod stresom). Siroče naše malo debelo, D i ja smo se skoro rasplakali vidjevši ju takvu. Veterinarka je bila sva neka zbunjena i ful nas je isfrustrirala svojom nesposobnošću (ja sam morala govoriti da ne smije u transporter nakon što dobije sedativ i tražiti po ordinaciji papirnati ručnik da ju pobrišem kad se siroče sva zaslinila).
Dovezavši se doma u Čepin, Puci, koja se do tada oporavila od sedativa, prenjuškala je cijelo prizemlje da bi se na kraju zavukla pod ormar u sobici kraj kuhinje i nije htjela van. Moj brat i tata su ju dočekali objeručke, virili na nju ispod ormara i naredili joj sve da joj bude ugodno. Sat-dva kasnije, dok smo mi pili kavu i objašnjavali što Puci voli i ne voli, mala sotona je izašla ispod ormara i došla se maziti.
Uvijek sam osuđivala ljude koji su poklanjali svoje kućne ljubimce drugima a sada mi se to vratilo, jer iako nam je zadnja opcija bila pokloniti ju nekome na kraju se to ispostavilo kao najbolje rješenje za nju. Sada umjesto malog stana ona istražuje ogromnu kuću (a kada se ohrabri, smjet će i van na terasu), pentra se po ormarima i spava na velikom trpezarijskom prozoru. Ja osjećam užasnu grižnju savjest samim pisanjem ovog posta, osjećam se kao zla zla mačja majka ali, bez obzira kako se to ljudima na prvu čini kao samo još jedna priča o tome kako su se ljudi rješili mačke, znam da je ovo najbolja opcija za nju. Ne bih imala srca više ikad ju voditi veterinaru na cjepljenje nakon tako grozne reakcije i njenog straha. Ona je moje malo dijete kojem sam ja guzicu brisala kada je dobila proljev od prve tvrde hrane i moja mala debela sotona i stan mi je užasno prazan bez nje ali gledati ju jadnu i depresivnu svaki dan je bila gora i sebičnija opcija.
Sada dobijam izvještaje od brata što mala mrcina radi (ulovila je žabu koja je ušla izvana neki dan) i stvara li nered (nestala im je jedan dan na 15 minuta da bi je našli na vrh ormara kak ih gleda kao sovica) i jel jede (najviše voli faširice, hranu koju smo donjeli s njom ni da bi, damica). Starog uveseljava, a meni je drago da ima nekog tko će mu svratiti misli na pet minuta sa praznine koja se itekako osjeća doma a brat obožava životinje + radi od doma pa mala sotona nikada nije sama. Čak joj je prvih par noći upalio radio da ne bi osjećala da je sama u prizemlju, aww.
Sutra idemo prvi put tamo nakon što smo ju ostavili. Izljubit ću ju od glave do pete, mrcinu moju. Tko bi rekao da se čovjek toliko može zbližiti sa životinjom, ali kada ih posvojite kao male bube i budete dvije godine danonoćno s njima, razvijete priče oko njih, znate im karakter i navike i body language, stvarno postanete crazy cat mother :)
Sva sreća da smo imali tako lijepo mjesto za odvesti ju, gdje ju mogu vidjeti i čuti što radi kad god poželim jer nema šanse da bi ju ikada dala nekom strancu.
I tako je Pucijanerica postala Slavonka a naš stan malo prazniji, malo tužniji i malo manje dlakav..
Pa nisi se riješila Puci, spojila si tatu i brata s njom, da nitko od njih ne bude usamljen ;)
ReplyDeleteStari ju obožava, skoro ga u leđima uhvatilo dok je virio na nju ispod ormara al baš ga briga xD Kad već nema pravo unuče, dobio je dlakavo :)
DeleteHahahhaha moji starci već imaju 5 unučadi a nijedno ljudsko :D
DeleteJako lijepo od tebe. Tata bude imal novu zanimaciju, a ti bar znaš da ti je Puci u sigurnim rukama. :)
ReplyDeleteBarem je niste morali dat u neke trece ruke ovako je mozete otic mucit kad pozelite :D a i ako ti donosi veselje ocu i bratu kud ces bolje, sto ces nije zvijer za stanove :D nadam se da znas da svejedno ocekujemo updateove o njoj s vremena na vrijeme -_-
ReplyDeleteja te savrseno razumem. ja sam imala musku verziju puci. pronasla ga na ulici, tek je progledao. bukvalno smo ga ucili da jede i pije mleko. obozavanje je raslo eksponencijalno. ali ziveli smo u vrlo prometnoj ulici a prvi komsija je u dvoriste pustao pit bula, koji je bio fin, ali nije voleo macke. nas mali je bio pune energije, jurcao po stanu, ali najteze mi je bilo da ga gledam kako sedi u prozoru i posmatra kad je doslo prolece, imao je skoro godinu dana, a sapice mu skoro nisu ni dirnule travu, ni drvo. odneli smo ga kod tate, isto kao i vi. miran kraj kuca sa dvoristem, prvo nedelju dana nije smeo da izadje, a onda ga dva dana nije bilo. zavladao je komsiluk, jedino nikad nije posteno naucio da se uzvere uz drvo :)
ReplyDeleteskroz te razumem. mi i dalje zivimo u velikom gradu i patimo za mackom u stanu, ali s druge strane, ne bismo zeleli da neku zatvorimo. zato navijamo za kucu u buducnosti, a onda i macke i psi, i svi ostali, dobrodosli :)
I zato neću nikad imati mačku u malom stanu. Zavoliš životinju a opet ti je jasno da život u malom stanu jednostavno nije za mačku. Psa barem možeš prošetati, pustiti ga da se istrči. Donijela si dobru odluku, tj. vi ste donijeli dobru odluku :) Koliko mi je god drago kad netko spasi mačku s ulice i uzme ju k sebi, opet mi je žao te mice zatočenice :( Sad će Puci živjeti high life!
ReplyDelete