20 October, 2014

Living A Lie

Jednog od ovih dana početi ću pisati prave i zanimljive postove ali do tad morate trpjeti moju dosadnu svakodnevnicu :)

Dani provedeni doma su proletjeli - iscrpljena sam psihički i fizički. Teško je doći negdje gdje je sve isto a opet tako drugačije. Gdje u isto vrijeme želiš pomoći oko svega i pobjeći koliko te noge nose.

Buraz koji je ostao doma trudi se iz petnih žila ali mi je žao gledati kako se sve svalilo na njega jer je stari sve što je mama prije "obavljala" prebacio na njega. Pišem "obavljala" jer je ta žena zapustila sve što se zapustiti dalo i sjebala sve što se sjebat dalo i tek sada vidimo koliko je toga bilo.

Znam, znam, o mrtvima sve najbolje i ne bih htjela u detalje jer svi koji nisu živjeli s njom ju pokušavaju opravdati (npr. moja svekrva) ali ako napustiš posao da se brineš za djecu i domaćinstvo onda se tome i posvetiš i moram taj otrov izbaciti iz sebe. I ne samo da se nije brinula već se svijesno potrudila da nas sjebe koliko god je to bilo moguće - svojom strogoćom, svojim kritiziranjem, svojim muljanjem i psihičkom torturom. Dala nam je ništa a tražila sve zauzvrat. Bila je totalno drugačija u svojim pričama o sebi kao savršenoj dok tek sad izlazi na vidjelo koliko je sve to njeno pričanje bilo jedno veliko sranje.

Financijski smo doma uvijek bili, pa, siromašni. Što drugo reći. Nismo imali ništa, nismo dobijali ništa, nismo nikada išli na more osim par puta u mojoj vrlo ranoj mladosti do rata, a ukoliko bi se nešto tražilo nazivali bi nas razmaženima i zahtjevnima. Npr kada tražite u svojoj dvadesetoj godini da napokon uvedu toplu vodu u kuću. Pa vas onda nazovu "Paris Hilton" jer "toliko toga tražite". Ili kada se izderu na vas što ste već potrošili kemijsku koju su vam kupili na početku školske godine (a morate neke predmete pisati obvezno kemijskom jer profesor tako traži).

Stvar se nije mijenjala ni kada smo počeli jedan po jedan dobijati poslove i prestali tražiti i ono malo što smo dobijali (mjesečnu kartu za bus i jednom godišnje jedan par obuće ili odjevni predmet iz najjeftinije trgovine, uz koji je uvijek dolazilo kukanje kako puno trošimo). Džeparac je za nas bio imaginarni pojam.

Pljuvanje po svem i svakom je bilo normalno za moju majku. Svi koji nisu radili potpuno isto što i ona, bili su loši i nesposobni. Jest da je jedino što je ona radila kuhala i pekla kolače (koje zbilja je radila odlično) ali to je bilo to. Ako idete raditi i ponekad naručite take-out vi ste zla i lijena osoba i svi oko vas sigurno pate jer normalno da se za ručak mora imat od juhe do salate svaki dan. To što vam je kuća neuredna i prljava, što nemate jedan normalan komad namještaja, što vam djeca mogu sanjati da odu u kino ili prošetati se po selu s prijateljicom bez da moraju paziti na svaku izgovorenu riječ jer su njene oči i uši na sve strane i jedva čeka da čuje dojavu neke isfrustrirane nadrkane babe koja ne vidi dobro da se šetate s dečkom (što je u biti moja kuma sa kratko ošišanom kosom) pa da vas dočeka doma s dernjavom i pljuvanjem i zabranama za ono malo što uopće smijete - to je ok i normalno.

Uz sve to bila je i hoarder i užasno neodgovorna s financijama. Zadnjih devet godina moj najstariji brat je davao pola svoje plaće u kuću + cijela tatina plaća - nas četvero starije djece i svejedno se situacija nije pomaknula ni za mrvicu. I nikada nikome nije bilo jasno kako to jer smo samo slušali kuknjave i kako fali. Stara sebi nije ništa posebno kupovala niti na nešto trošila (barem koliko mi znamo) tako da ni dan danas ne znamo kud su sve pare odlazile. Jer od kad je umrla, koliko god to grozno zvučalo, moja obitelj je napokon malo financijski procvala.

I uz sprovod i bolničke troškove i našu svadbu, moj otac i brat su ove godine prvi puta u financijskom plusu. Brat je uz to pronašao hrpetinu neplaćenih računa (što je bila njena briga) i podmirio sve dugove od zadnjih 10 godina. A ja sam se bacila na čišćenje i slaganje. Što da vam pričam, zadnjih par dana sam provela u mišjim govnima do lakta i s 4 velike vreće smeća pune do vrha - samo iz jednog malog špajiza. Brat već danima kako uhvati čisti kuću i baca stvari (čitaj - smeće).

Da bi sredili cijelu kuću mislim da bih trebala tamo biti jedno tri mjeseca u komadu, čisteći bez prestanka. Što bi značilo da, ako sam ja mogla jednu sobicu srediti u dva dana, drugu malo veću u par sati da je ona to isto mogla. Ali zašto bi? To je bio njen odgovor i kada sam još davno rekla kako većini djece roditelji plate vozački ili ih vode nekud. Ali zašto bi? I da, meni njena najdraža izjava - da ja nikad ne bih trebala biti majka. Jer sam JA neodgovorna i JA sam nesposobna i JA sam zla. Ona je pak, savršena majka i domaćica.

Boli izgubiti majku, kakva god ona bila. Kada sam se selila rekla sam ostavljam sva ta sranja iza sebe i opraštam joj, zbog sebe, ne zbog nje. Ali sada, gledajući kako je sjebala i kuću i oca koji se polomio od rada i nas, jer na što drugo okriviti sve ove anksioznosti i depresije koje imam, pitam se je li gubitak majke u ovom slučaju značio novi i bolji početak za našu obitelj. Jer kako je brat krenuo sa svime, za dvije godine naša će kuća blistati, ako bog da možda se napokon odluči i oženiti jer uz nju nikada ne bi mogao dovesti djevojku doma za koju ona odmah ne bi zaključila da je loša.

Kući fali ženska ruka ali to nije ruka moje majke. I koliko god mogu potruditi ću se da nam kuća za godinu dvije bude toplo i čisto i sretno mjesto gdje neka nova ženska ruka može ući. Jer trenutnu situaciju ne bih htjela svaliti na neku siroticu :) Dosta je nama što se moramo baktati sa svime što se nagomilalo u zadnjih 30 godina.

I tako, nakon svih tih razgovora s bratom i izvidom situacije najsretnija sam bila kad sam ugledala mog mužića u subotu koji je došao po mene i kao da mi je napokon neki teret pao sa srca zbog sveg tog osjećaja krivnje koje sam vukla godinama, koji mi je stvarao sve anksioznosti i poglede na život a sve je razbijeno jednim čitanjem skrivenog dnevnika koji je mama pisala od svoje osamnaeste do dvadeset i neke godine. Već sam ga jednom škicnula sa svojih petnaestak godina ali me tada uhvatila i uz dernjavu i psovanje nisam stigla pročitati više od par stranica. Već tada mi je razbila iluzije koje je stvarala o sebi a sada, nakon mirnog čitanja jedino se mogu zapitati kako je mogla biti takva?

Sada, u mom malom i čistom i toplom stanu, uz hrpu slatkih sitnica i nula mišjih kakica sjedim i pišem vam ove retke i nadam se da ću jednog dana moći biti bolje. Ne odmah, ali jednog dana. I da će i moja braća naći svoju sreću jer ju zaslužuju. Ostavljam vas uz slike debele sotone koja se združila s Nikijem jer kraj ovakvog posta, koji sam nažalost morala napisati i izbaciti to iz sebe, moram završiti s nečim slatkim :)








13 comments:

  1. blog kao terapija, ha? :)
    grozno je, kad netko blizak umre, što ostanemo neriješenih računa. i dobro i loše i sve ono što se skupljalo godinama ostane tu, a nemaš prilike to raščistiti s drugom stranom.
    žao mi je, tvoja priča nije vesela ni laka i dobro je što si se makla, mada to ne sprečava stvaranje krivnje i tuge i odgovornosti.
    jednog dana, ne nužno brzo, možda ćeš moći sve ostaviti iza sebe i oprostiti joj. možda i ne budeš, ali vjeruj mi lakše je kad pustiš i nastaviš živjeti dalje.
    s druge strane, ti si proizvod svojih roditelja i ljudi oko tebe. gle koliko ti paziš i na pare i na stan i na ljude oko sebe. sve ono što nisi imala znaš pružiti drugima. znaš bolje, i ne prenosiš isti obrazac ponašanja dalje. ne ponašaš se ko žrtva, kao što je tvoja majka ( zaključujem to iz posta) prezentirala sebe. makla si se, složila si život kako želiš. to je užasno velika stvar.
    imaš tatu i braću s kojima si ok i imat ćete vrijeme za druženje u miru.
    mislim da je najbitnije što si bila dovoljno mudra da izabereš drugačije, i ne ponoviš njen život.
    i izbacuj to iz sebe, nisu blogovi samo cvijeće i sunce.
    eto, my 5 cents..

    ReplyDelete
    Replies
    1. S obzirom kako sam grozna dobro sam i ispala ha? ;) Nekad davno na postsecret-u je iskočilo ovo:

      http://images.smh.com.au/2013/04/17/4198638/art-353-Postsecret-2015-300x0.jpg

      rekoh - ko da sam ja pisala :) Mora da sam ja posvojena, totalno sam drugačija :)

      Delete
    2. :)
      stvar je u tome da nemamo svi jednake startne pozicije. mislim da je nekima puno lakše puno više postići u životu jer im je bilo lakše u formativnim godinama ( ali možda je to vrlo subjektivno, jer je meni bilo drugačije, pa moguće idealiziram). no ti( ili mi, ili svi mi) sama najbolje znaš koliko si morala zapeti da si promijeniš život- i to nabolje- i mislim da je tu puno svjesnog truda i rada na sebi ( da ne budeš ko, u tvom slučaju, mama). mislim da nisi ni svjesna koliko si ti posla već riješila.

      Delete
    3. Još samo da se riješim svih anksioznosti i depresija i manjka samopouzdanja i na konju sam :D To ću tamo do 40-e riješiti hehe :) Većinom mi se čini da nisam postigla ništa ali onda se tješim, sad bar imam tople vode koliko god hoću :)

      Delete
  2. U puno rečenica sam pronašla sebe i svoju obitelj :(

    ReplyDelete
    Replies
    1. Žao mi je :( Ali malo i lakše kad znam da nisam jedina s ovakvim životnim prilikama. Još uvijek mi je teško o svem tome pričati ljudima onako "za pravo", uživo jer puno ljudi misli kada kažeš odrastao si bez ičega da misliš na iPhone ili bez velikog džeparca ili kad mi kažu - i njihovi su starci strogi, jedva su ih nagovorili da ih sa 15 puste na koncert u drugi grad. Onak, lol.

      Delete
  3. Citam ovo i razmisljam sta ce mene docekati..I onda se osetim srecnom jer sam se makla i ne moram da gledam kako se cascava cela kafana a racuni za struju ostaju neplaceni, i ne moram da slusam kako su svi drugi divni i krasni a ja sam nesposobna i ne valjam. I to oprastane..ma kakvo crno oprastanje. Niti mogu da oprostim niti cu ikad zaboraviti..
    I Sotona je divna :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Aww *hugs od mene*. Moram priznat da mi je zbog ovih komentara mal laknulo, mislila sam kad ljudi budu ovo čitali da će bit da ja previše zanovijetam a očigledno nisam sama u ovoj situaciji. Oko mene većina legica/poznanica imaju super starce pa ovakve teme najbolje ostavim za blog da ne moram slušati ono "ma joj ipak su ti roditelji, nije to baš tako, nisam ni ja imala.." bljać srać uglavnom.

      Delete
  4. :virtualhug: mislim da jedino kako se moze odgovoriti na ovo je da nikad takvo nesto napravis svojoj djeci i da oprostis i probas zaboraviti, pogotovo sad, jer sad skodi samo tebi. sto se financija tice osim ako ne nadjete negdje zakopanu skrinju s parama tko zna na sto je trosila, pare nisu u zrak nestale mozda je imala neke svoje gusteve ili trosila na gluposti ili davala nekome, tko zna sad vise. bitno je da ti sad znas sto hoces dalje, proslost i tako ne mozes promijenit. Pucika je zvjerka ljepotanka divna je <3

    ReplyDelete
  5. Od puberteta imam taj up&down odnos sa majkom i svaki put kad se posvađamo, kažem sebi da treba da ćutim, da pustim, da se izvinim jer će mi jednog dana biti žao. :( Ne znam, to su žene koje su nam podarile život, ne bi trebalo da budu među ljudima koji ga komplikuju. Mary J. Blige je ovako definisala svoj odnos sa majkom: I blame my mother for nothing, but forgive her for everything. I toga pokušavam da se pridržavam, ali i dalje je više krivim nego što opraštam.
    Poenta ovog mog komentara bila bi sledeća. treba nastaviti dalje. Ne opravdavati nečije greške i (konačno!) prihvatiti da one više ne mogu da utiču na nas. Iako život sa takvom osobom nikako nije bio lak, sasvim sigurno je doprineo da budeš ličnost kakva jesi: brižna, sposobna da voliš i da budeš voljena, vredna i kreativna. :) A ja te čak i ne poznajem lično, zamisli tek šta bi sve mogli da kažu ljudi koji te poznaju. :)
    Udavila sam, znam. Evo završavam. :) Sotona je precakana, baš mi je drago da su ona i Niki postali drugari. :) Virtuelne zagrljaje šaljem iz kišnog Beograda! :) :*

    ReplyDelete
    Replies
    1. Mislim da je prvi korak oprostiti sebi što nisam savršena i napokon shvatiti da ni ne moram biti makar sam muštrana u tom smjeru cijeli život. I prežaliti onu verziju sebe koja sam možda mogla biti da sam odrasla u nekim drugačijim uvjetima.

      Delete
  6. Dobro je da si izbacila iz sebe gorčinu i da pričaš o tome. Mislim da je to dobar način da sama sa sobom dođeš u stanje u kojem ćeš pustiti prošlost da ostane di joj je misto - u prošlosti. Hrabra si, zavidim ti na tome!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Joj draga, daleko sam ja od hrabrosti :) Al trudim se, kao što ona ribica iz Nema kaže - just keep swimming :)

      Delete