28 June, 2015

Any Time Is A Good Time To Start

Kako sam starija sve manje tolerancije imam prema nekim stvarima, posebno ljudima.. Ne u nekoj mjeri da me živciraju i da gubim vrijeme misleći o njima, već više u smislu da mi je lakše pustiti neke ljude iz života. Jednostavno sam došla do te točke da ukoliko vidim da nešto ne funkcionira, ne forsiram, ne trudim se, ne trošim živce.


Prošla sam nekoliko prijateljstava u prošlosti gdje sam se godinama trudila oko ljudi, davala im sto i jednu šansu, a dobila jednu veliku nulu zauzvrat. Što je najtužnije, neki od tih ljudi mene vide kao negativca nakon što sam prestala kontaktirati s njima jer po njihovom (kako to obično biva kod egocentričnih ljudi) ja sam to napravila bezrazložno i iz vedra neba. Ili još gore - stavila sam sebe na prvo mjesto u mom životu a ne njih. Kako samo mogu?!


Dosta mi je drame oko ničega, ljudi uz koje ne rastem i ne razvijam se, uz koje ništa ne mogu naučiti ili se bar dobro ismijati.


I ako sam zbog toga bahata i loša prijateljica po njihovom, neka tako bude. Odlučila sam da sam ja sebi bitnija i uopće me ne zanima što drugi misle. 


Shvatila sam da nije istina ono što govore - da ljudi mogu stvarati prave prijatelje samo do 25-e a da nakon toga postoje male šanse da upoznate nekoga tko će vam postati pravi prijatelj. U zadnjih par godina upoznala sam hrpu divnih ljudi uz koje se mogu smijati, pričati satima, saznati nove stvari, naučiti ponešto (sad znam što je highlighter! xD) i jednostavno pokupiti hrpu pozitivne vibre.


Možda je jednostavno potrebno proširiti svoje vidike i dati ljudima šansu da vas upoznaju i da vi upoznate njih. Jednako kao i sa novim vezama ni svako novo prijateljstvo neće upaliti - s nekima ćete se slagati, s nekima ne, ali kako god završi barem ste imali to iskustvo, otvorili svoj život novim ljudima i ako ništa drugo, naučili nešto više o sebi i životu oko sebe.


Svima nama je život sličan - imamo svoje uspone i padove, dobre i loše dane i to je normalno, ali meni osobno ljudi bez ikakvih interesa, hobija, oni koji su zapeli u nekom dobu svog tinejđerstva i ne mogu se pomaknuti dalje, kojima ni jedna osoba u okolini ne valja, kojima je trač jedina tema (ne kažem da ga i ja nekad ne bacim, ali razlika između nekad i stalno je ogromna)  jednostavno mi nisu materijal za dugoročno prijateljstvo.


Isto tako smaraju me ljudi koji sve okreću u ekstreme - ako više nismo prijatelji i idemo na kavu svaki dan, znači da smo smrtni neprijatelji. Zašto jednostavno ne možemo biti poznanici? Ne pašemo si, ne moramo se družiti al ne znači da si ne možemo reći bok i pitati kako je ona druga strana. Meni uopće ne smeta ukoliko me netko ne smatra super legicom - hvala bogu imam dosta ljudi koji me smatraju odličnom kakva god bila. Tko sam ja da silim nekog na prijateljstvo?


Imam i ja svoje mane i svoje mušice, ne pašu one svima ali prestara sam da glumatam da mi je s nekim osobama super ako nije i voljela bih da i drugi ne glumataju kada su samnom. Isto tako sam dovoljno stara da znam koji ljudi zaslužuju da se trudim oko njih jer se i oni trude oko mene. Da pređem preko sitnica ukoliko mi smetaju i sagledam "big picture". I to sve bez neke pozadinske ljutnje, samo sa uzdahom olakšanja što sam napokon u tom dijelu života kada mogu birati, kada nisam prisiljena na ništa.


Možda ovo sve zvuči normalno nekom drugom, ali ja sam osoba koja jako često stavlja sve druge ispred sebe, koja oprašta po sto puta, koja pokušava opravdati tuđe postupke gledajući stvar iz njihove perspektive ali došla sam do točke kada se zapitam - čemu se truditi? Ukoliko oni ne pokušavaju razumjeti mene, zašto bih se ja trudila razumjeti njih? Isto kao što se ja sama borim sa svojim problemima nek se i oni bore s njihovim a ne da iskaljuju svoje nesigurnosti i ljubomoru na meni. Hvala lijepo, bilo je dosta! Kao što bi stara mudra izrekla rekla - I'm too old for this shit :) 

12 comments:

  1. sto da ti kazem grozna si prijateljica XD kako se samo usudjujes brinut o sebi kad imas toliko sredista suncevog sustava o kojima se treba pobrinut, a jesi blesava ti bi isto bila u centru svemira. i upoznasmo se nakon 25te hvala sto si me uputila da nikad ne mozemo bit frendice, been nice knowing you, bye XD

    ReplyDelete
    Replies
    1. hahaha znala sam! xD shutup and let's drink some coffee :D ♥

      Delete
  2. Potpuno si upravu :) jeste normalno, ali i to sto je normalno nekad nije tako bas ocigledno nama samima. Nedavno sam digla ruke od jednog prijateljstva, i po prvi put mi nije bilo ni tesko ni stresno, nista. Prosto treba shvatiti da se ljudi menjaju kao i ti i da je to ok. Prijateljstva koja se vrate na poznanstva su isto ok. Treba biti okruzen ljudima koji ti prijaju a ne onima prema kojima osecas obavezu i nista vise...

    ReplyDelete
    Replies
    1. E bas si to dobro rekla - ljudi prema kojima osjecas obvezu, takve sam ja imala a onda shvatih da mi je jedina obveza bit hepi :)

      Delete
  3. Ma ti si highhighter :D Bwahahahahha :D
    Uz mene nećeš rasti i razvijati se ali se uvijek možemo dobro nasmijati :D Lendoxiji :D

    ReplyDelete
    Replies
    1. hahaha tak mi treba kad tipkam na zaljepljenom laptopu pa falšam xD Uz tebe se neć razvijat kad nikak da dođeš na kavu, a L i ja ćemo se bacit na ovaj povremeni trač lol xD

      Delete
  4. Potpuno razumijem o čemu pričaš. I meni je trebalo dugooo vremena da shvatim da neke "prijatelje" treba pustiti iz svog života. Konkretno, jednoj sam se ja uvijek prva javljala da ne bi rekla što joj se nikada ne javljam (da, imala je obraza to reći). Uvijek kupovala rođendanske poklone, a ona meni uvijek zaboravljala i čestitati - jer ne pamti ona takve stvari. I hrpa drugih stvari što je dovelo do toga da odgovori na moje javljanje, a kad bih joj ja zatim odgovorila i pitala o njenom životu - to je potpuno ignorirala. I tako sve to sve do sljedećeg puta kad bi me opet ignorirala. I nakon mog pitanja zašto to radi i dalje me ignorirala. I ja bi si sada valjda trebala razmišljati u čemu sam to pogriješila i što sam joj se zamijerila, dok ona nije pokazala ni trunku empatije i pitala kako sam, kako prolazim svoju dugogodišnju borbu sa bolešću... ništa.
    Ali jok... prekrižila sam je iz svog života jer mi takva osoba ne treba u životu. Crpi mi energiju i osjećam se loše. A to nije bit prijateljstva.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Sori što sam se raspisala, ali tvoj me post potaknuo da sve to izbacim iz sebe :/

      Delete
    2. Ma zato je blog tu da se izjadamo i raspišemo :) Ne vrijedi držati takve osobe u životu + kad ih jednom pustiš, daš šansu nekim novim ljudima i uvidiš da ima onih kojima je stalo do tebe isto kao što je tebi stalo do njih.

      Delete
  5. Ovo sa sebicnoscu mi je genijalno, kad napravis po svom- sebican si, a to sto oni zele da napravis po njihovom- to nije sebicno!
    Naucila sam da je greska moguca jednom, sve vise od toga je izbor. Toga se drzim kad oprastam drugima u smislu da nastavim kontakt s takvim osobama.
    Mislim da moze i nakon 25. bit izrazito kvalitetnih prijateljstava :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Oooo da, zato sam i napisala jer sam čitala nedavno da se kao jedina prava prijateljstva stvaraju do 25-e i onak, razmislim o zadnjih par godina (sad imam 30) i skužim koliko sam super ljudi upoznala i da je to totalni bullshit. Možda ljudi jednostavno ne daju šanse novim ljudima nakon 25-e pa je valjda zato to istraživanje ispalo tako.

      Delete