Danas ću vam pisati o onoj drugoj vrsti. Ljudima zatočenim u "glory days" vremenu. Što znači godine od 17-22 u kojima si cool kad znaš cheat codove za tu i tu igricu, možeš popiti toliko i toliko i sl vrlo "bitne" životne stvari a pljuješ po svima koji od života žele nešto više.
Neki ljudi jednostavno nikada ne odrastu. Pod tim ne mislim da i mi sada ne odemo popit van, naroljamo se i mi dobro (evo baš planiramo jednu "rolju" za vikend jer je legi rođ), ne znači da ne igramo igrice (kad dolazi novi nastavak Simsa ja padam u nesvijest od sreće) ali uz to sve nam je bitno skućiti se, napredovati u poslu, postići nešto.
Koliko sam primjetila postoje dvije vrste "zakočenih". Prvi su oni koji vrte svoje spike al im je ok kada ti pričaš o stvarima koje radiš, makar im u očima vidiš da im je tema o uređenju stana ili radost koju osjetiš kada ona vražja mačuhica koja umire već 3 tjedna živne, totalno nepojmljiva i pomalo dosadna (jer onak, oni čekaju da ti ispričaju kako su napokon nabavili mač +152 dexterity il koji kc, nikad nisam igrala MMORPG-ove..)
Druga vrsta su oni koji smatraju da je taj mač bitniji od kredita, stana, obitelji koju želiš zasnovati i da si mutav što to uopće pokušavaš i pokušati će te popljuvati na svakom koraku. To su ljudi koji sa 27 godina bare curu od 16 jer ih to valjda baca u doba kad su bili macani u svojoj školi pa su sve 16-o godišnjakinje padale na njih. To su ljudi kojima je "velika" stvar što su nabavili novu igru ili novi lanac za traperice. Najtužnije to su ljudi koji misle da su užasno iznad svih ostalih koji su nastavili sa životom.
Kako su moji starci od kad znam uvijek u nekim kreditima i dugovima, prvi novac koji sam dobila da trošim kako mi je volja je bio onaj kada sam se zaposlila sa 19 godina. Samo sam jednom prije toga dobila malo više love, nekih 1500kn od prakse ( stara me naravno odmah žicala za isti ) ali to je bilo jednokratno pa nisam tako slobodno mogla u shopping kao sa prvom plaćom. Pošto sam tek započinjala raditi, plaća mi nije bila velika, 2100kn prva 3 mj, pa 2400 godinu, pa 3500 pa sam na kraju dogurala do 4500 prije nego sam dala otkaz. Poanta je da sam sa 19 počela živjeti onako kako većina klinaca živi od 15 - kupovala si sama odjeću kakvu sam htjela (zbogom prevelike majice nasljeđene od burazera ili krojevi koje je teta znala donjeti iz Njemačke u koje ne bih ni mačku obukla), mogla na cugu ili na neki manji koncert van, mogla sam si priuštiti više od jednih traperica, jej. Prvih godinu dana nisam ništa veliko kupila osim kompa kojeg sam otplaćivala s tom mizernom plaćom pola godine.
Znači, krenula sam u taj tinejđerski život dosta kasno, uživala u noćnim izlascima, u opijanjima sa ekipom, u pjevanju karaoka kod buraza kada bi ja i 10 metalaca pjevali Bohemian Rhapsody svatko u svom tonu, u koncertima (ah stari UFO ♥♥♥). Sve je to bilo zabavno 2-3 godine ali sam uz to i vozački polagala, kupila bolji komp, učila stvari koje me zanimaju sa strane, crtala.. Dok su neki od nas iz ekipe završavali faksove, radili, planirali, drugi su sjedili doma, dobijali džeparac koji je bio pola moje plaće i bolila ih je kitica i za posao i za ikakvo napredovanje u životu.
Već tad sam planirala selidbu u Zg jer ipak nudi više mogućnosti a onda je naletio D, rodila se ljubav, počeli smo putovati vikendima i malo po malo prestala sam viđati tu staru ekipu. Sa D su mi se ispunili svi snovi što se putovanja po RH tiče, išli smo na more, vozali se svuda, išli u muzeje i dvorce (Krapina, Varaždin [Muzej buba ♥],Trakošćan..). Svaki tren zajedno trudili bi se da ga provedemo kvalitetno a ne ležeći pred tv-om (to bi ostavljali za navečer :) Normalno, tu sam upoznala njegovu ekipu pa smo s njima išli van, opijali se i sve kako ide, ali nije nam to bio (kao ni itkom iz ekipe) cilj u životu. Moja ekipa se pak ponašala dosta bahato par puta kada smo im se priključili vani (kao dečko ti je iz Zagreba, ovo ono joooj Purger.. ne znam zašto al "nama" u Os su sve krivi Zagrepčani uf -.-') pa smo ih na kraju izbjegavali kad bi za vikend bili u Os.
Da bi doživjela da me jedna cura koja je prije spadala u tu ekipu nakon 3 godine pozove na kavu i ispriča mi kako jedan dotični iz ekipe naokolo priča kako ja nikud ne idem, samo na posao i nazad, uopće ne izlazim i nemam život jer se ne opijam s njim i njegovom ekipom. Onak - de e. Rekoh, pošto je dotični jedno 10 godina bio zacopan u mene, neka ne kenja jer sam ja u godinu dana obišla više nego on u cijelom svom životu a to što ne izlazim s njim i njegovim 16-o godišnjim haremom ne znači da nemam život i neka mu ne bude krivo.
Znate kad ste klinci tipa od 19 a za vama trči ekipa mlađe braće i sestara od 13 god kojima ste totalno kul al ih uvijek morate tjerat jer su klinci? Dotičnom je nova ekipa bila ta hrpa pilića od kojih je on bio 5-6-7 godina stariji. Pravi život, što ne? Sada, osam godina od moje prve plaće, vidim neke iz te ekipe na fejsu i facepalmam se kada vidim da se njihov život nije pomakao ni za milimetar od onda.
Poanta sveg ovog brbljanja je da ne razumijem te ljude - bili su u prednosti predamnom što se izlazaka tiče jedno 4 godine barem, kako im nije dosadilo? Proživjela sam sve što se da u te 3 godine i bilo je super zabavno ali život ide dalje, ne možemo uvijek imati 16. Čini mi se da su za to dosta roditelji krivi. Da im starci daju šipak a ne lovu bome bi se svi takvi pokupili i išli raditi i planirali što sa životom a ne sjedili doma i igrali WoW. Možda je to strah od odrastanja i od samostalnosti, ali to ih ne opravdava da sve oko sebe pokušavaju držati na dnu samo zato što je njih strah isplivati. Takvi prijatelji su loši prijatelji.
Za kraj, hvala mojim roditeljima što ne znaju s novcem pa sam ja zato jako pažljiva, štedljiva i znam cijeniti svaku zarađenu kunu i što mogu reći da sam sve što imam stekla vlastitim trudom i radom, i što mi cilj u životu nije mač +152 dexterity ;)
