Pink Ochale Feeling

Mozak je čudna stvar. Nekada kao da nas namjerno za*ebava. Tipa - želite te i te cipele (torbu, novi hard disk, w/e..) i želite i želite i umrijet ćete ako to ne kupite. Ne mora biti ništa skupo, možda i naušnice po 5kn ali neće vam dati mira dok ih ne posjedujete. Napokon ih nabavite i - više vam to nije toliko bitno. Postoje druge naušnice i drugi hard diskovi i druge cipele...

Isto je i sa stvarima za koje zaključite da više neće biti u vašem vlasništvu. Znate one cipele koje vam skupljaju prašinu već 3 godine i ne nosite ih ali onaj dan kada ih odlučite pokloniti/baciti mozak vam šapuće - možda ti još idu uz onu majicu (koju također niste nosili 3 godine), što ako ti baš ustrebaju za tjedan dana, čuvaj ih, trebaš ih, ne daj ih nikome, nek skupljaju prašinu, MOJEEEE!!! ._.



Ista spika je kada odlučite nogirati lika s kojim veza nikako ne funkcionira. Realno znate da više ne ide i da je ovo dobra odluka za vas. Mozak šapuće - Što ako se popravi? Što ako sve krene na bolje? Što ako je on najbolje što možeš pronaći? Neka je kreten al je MOJ kreten!!!

Nešto slično se svima dogodi na kraj srednje (za fax mogu samo pretpostavljati) kada vam odjednom vaša klupa koju više nećete vidjeti postane posebno draga, nadrkani profesori prirastu k srcu, zadaća vam fali (iako onu zadnju još niste ni napisali), i sve je pink i divno i krasno, svaka travka, ona trasirka što ste ju držali na krovu škole i najradije bi ste zagrlili stari teodolit i pjevušili sa suzama u očima "Moja mala u kolu pozira da ju moje oko navizira!"



Zadnji taj put-pink-očale-on-everything feeling sam imala kada sam se selila iz Os u Zg. Draga su mi bila vrata na zgradi ureda koja zapinju kada ih otvaraš, drag mi je bio taj naš hodnik u firmi i printer koji uvijek zapinje i na kojem sam uništila sto manikura. Dragi su mi bili svi kolege i gosti i stranke i ono brdo papira na stolu i svi predmeti, riješeni i neriješeni i katastarska općina Lonđica pride.

Za Dravu i patke ne moram ni govoriti ali ljubav prema njima nije ona koja se javila dva dana prije selidbe pa mislim da ona ni ne spada tu, iako sam zadnji tjedan ispucala više fotki stopala i Drave nego inače.







Moje selo mi ne fali toliko i za njega nisam dobila pink-očale feeling. Jednostavno je zadnjih godina to postalo samo mjesto gdje prespavam a sve što radim je bilo u Osijeku ili Zagrebu, posao i izlasci i sve ostalo. Kada mislim na moje malo selo moj mozak aktivira devedesete kada su se sve šetnje i druženja i zbivanja odvijala tamo a danas se sve to izmjenjalo, nikle drugačije zgrade i trgovine na mjestima gdje su nekada bile kučice, groblje koje je bilo IN za trač partije i skriveno dimljenje sada više nema ona stabla koja je imalo niti čar niti svrhu više. Mislim da bi šetnja kroz njega jedino imala smisla sa D1 jer i u njenoj glavi naše selo još izgleda kao onda i još žive ta sjećanja i događaji kakvi su onda bili, kad smo bile male i balave i sanjarile što će biti jednog dana.

Sretna sam što sam s godinama otkrila da je pink-očale feeling samo strah od novoga, kočnica koja te drži da ne otploviš u nepoznato i svim silama se trudi da ostaneš tu gdje jesi bez obzira bilo to dobro za tebe ili ne. Sada puštam stvari da odu jer znam da iza svega uvijek dolazi nešto još bolje. Bolji ljudi, bolje veze, bolje cipele.. Bolja ja.


Jedan crtežić koji nacrtah dosta davno, danas se baš uklapa :)

Pitam se, što me tek čeka? Većina ljudi ovo izgovori u negativnom smislu - ne znaš ti što te još čeka u životu! Ja to preokrenem na pozitivu i kažem - nešto što nikada nisam mogla niti zamisliti and it will blow my mind with awesomeness :)



Think pink ♥ ( or red or green or blue, as long as it's awesome! O_O )