X & Y

Neki dan sam iznenadila sama sebe - zaključila sam da sam bila totalno mutava.

Nego, da počnem priču iz početka. Svi govore da..





..no je li to istina? Je li dovoljno nekome biti dobar prijatelj da bi ta osoba to prepoznala? Situacija je ovakva - recimo da imam dvije legice, X i Y. Obje su mi u jednakom prijateljskom razmaku, znači nisu ni najbolje ni najgore, samo legice. S obje sam radila.

S X sam se poklopila od prve - od prostih viceva do ljubavi prema istom bendu. Normalno bilo je razlika ali oko većine stvari smo se slagale. Za X skidam glazbu i kopam po netu kad nešto treba, kad je X depi podjelim svoje Skittlese s njom (ili uglavnom što god kupim..), X slušam kada se jada i tješim ju, uglavnom trudim se da je X hepi jer kad je X depi i ja sam.

Y dolazi kasnije i X iz nekog razloga zaključuje da joj Y ide na živce a ja joj se, po nekom kretenskom srednjoškolskom mentalitetu koji me tada zahvatio, priklonim. I tako prolazi vrijeme a ja kao ja, valjda ipak malo dolazeći k pameti, sve češće brbljam s Y. Ipak volim procijeniti ljude sama ali uvijek negdje u krajičku mozga mi je X ispred Y.

Y je simpa, brbljava, voli malo svoje "ja" previše gurati ali nakon što se naviknete na to jednostavno skužite da je takva i da s time ne misli ništa loše. Y mi šalje razglednice s mora, ide na kave samnom (što X nikada nije učinila, kao da kad izađemo kroz vrata ureda prijateljstvo nestaje), od svih u uredu Y mi je jedina kupila zaseban poklon (ne u kompletu s onim kad svi daju 10kn pa kupe nešto što držiš skriveno ispod radnog stola :D), Y me posjetila u Zg kad je bila u prolazu, donjela mi opet sitnica, Y mi šalje mailove i nakon što sam otišla, javlja se na chat da mi ispriča sve bitno što se kod nje događa (dok je npr X koja je sjedila kraj mene i kao bile smo si taaako super imala stvari u životu za koje su prije saznale sve kolegice u uredu osim mene, što me iskreno povrijedilo jer s jedne strane kao o svemu pričamo a onda tako neku veliku stvar [i to pozitivna, nije sad da je nešto loše pa joj se ne priča o tome] saznam od drugih).

Ali moj blesavi mozak, makar tamo više nisam godinu dana, uvijek stavlja X ispred Y.

Neki dan nakon razgovora sa Y čitam neku knjigu i odjednom me pukne - kako mogu biti toliko blesava. Dok se Y trudi oko mene ja uvijek u mislima stavljam X ispred nje. Zbog tako blesavih razloga. Nekad zbilja ne vidim što mi je pred nosom.

Još kad se sjetim da sam X poslala čestitku za Uskrs a Y nisam, čist me sramota. Dok smo radile zajedno X je uvijek govorila kako ju moram pozvati u svatove kad se jednog dana budem udavala. Sve mi se čini da će na to mjesto sjesti Y.

A za X sam iskopala savršenu slikicu.



Jer ja jesam dobra legica. Za svoje najdraže prijatelje bih sve učinila. Nije mi problem sat vremena kopati po netu da nađem baš onaj mp3 koji joj se cijeli dan vrti u glavi ili crtati i bojati 3h da bih nekome popravila sivi utorak ili potrošiti zadnjih 10kn da bih nekome naručila bagholder ili slušati jadanje o životu dva sata. Ali mislim da je kod mene situacija postala takva da ljudima dajem šansu dva puta i nakon toga - aufidazin. Hvala bogu ima ljudi svuda oko nas i pronaći ću neke oko kojih se vrijedi truditi i koji će se truditi i oko mene. Ljude kojima ću biti jednako bitna kao što su i oni meni.

Ljude kao D1 i D2 i Y za koje znam da im je stalo do mene :)

Poanta svega ovoga je u biti da biti prijatelj nekome ne znači ništa - ti se možeš truditi koliko god, ako ta osoba to ne primjećuje dobiti ćeš šipak nazad a ne neko dublje prijateljstvo. Također je zaključak da osoba koja je s tobom sva woohoo i koja hiperventilira od sreće kad te vidi i s kojom imaš 500 zajedničkih fotki možda sve to čini iz neke svoje navike a ne zato što si joj ti nešto posebno dok netko koga skoro ni ne primjećuješ možda bude tamo za tebe kad se najmanje nadaš.