Ljudi su danas tolerantni prema puno stvari. Vjera, boja kože, seksualna orijentacija - sve je to ok i nebitno u današnjem društvu. Neki još mrkim okom gledaju na iste ali većina gleda mrkim okom na mrzitelje. Nedajbože da kažeš da je crnac dobar radnik, ispadaš rasist. Ili da je homoseksualac obukao majicu u kojoj izgleda kao peder. Ali postoji jedna stigma za koju se svi - i muškarci i žene - još uvijek smatraju prozvanima da kažu svoje mišljenje iako ih se isto ne tiče ni 2%.
A to je - što ako žena ne želi imati djecu?
Kako ti kao žensko ne želiš bebu? Pa sve žene žele djecu. Ne željeti nije normalno. Ne željeti nije prirodno. Imaš jajnike = želiš bebu. Misli na one koji ne mogu imati. Misli na one koji ih žele.
Temu mi je potaknulo to isto pitanje na koje sam prije nekoliko tjedana naletjela na forumu. Žena ne želi djecu, udala se, muž i ona su još prije braka o tome raspravljali i on se složio, i sada nakon 10 godina u braku on je odlučio da ih ipak želi. Svi su napali nju. Vještica. Baba. Kako može biti tako sebična. Ne kužim gdje je sebičnost u tome da si odlučio da ne želiš klince i nemaš ih. Ne bi li bilo sebično ne željeti klince a imati ih petoro?
Zašto je u današnje doba, kada toleriramo sve i što trebamo i što ne trebamo, jedna tako osobna i privatna stvar nešto za što javnost misli da bi trebala glasati? Zašto to što želiš svoje vrijeme za sebe a ne za klince treba značiti da si sebična i zla osoba?
Moja D2 želi bebu od valjda njene 18-e godine. Uvijek je u pričama kak ona želi biti majka, kako želi klince, kako neće čekati 30-u da rodi. Ima 25 godina, od malena su joj kupovali sve što želi, išla je kud god želi, plaćeni faks koji je završila, dobru mamu koja joj je sve činila i pomagala kako zna i umije. Super. Da su bar moji takvi. Stvar je u tome da je ona proživjela hrpu stvari sa 14 koje sam ja tek mogla sa 20 kada sam dobila prvu plaću. I sad, kad god započne temu o bebama ide spika - i ti želiš, samo nećeš kazati.
Zašto bih željela? Iskreno, sa svojih 27 (još malo pa 28) ja imam 0% želje imati klince. I to nije odluka ono -- ne želim klince NIKAD, samo ih ne želim SADA. A ni iduću godinu. Želim imati vremena za sebe, za svoje hobije, za putovanja, za izlaske (i pod to ne podrazumjevam skakanje u disku, to mi je dosadno bilo i s 20). Želim čitati knjige na miru i imati svog D samo za sebe i gnjaviti Puci i jednostavno imati život koji ne uključuje jednog malog drekavca. Možda me za pol godine pukne i budem željela.
Ali što ako ne? Jesam li zbog toga zla i sebična osoba? Što ako djetetu želim priuštiti sve što ja nisam imala? I pod time ne mislim iphone i slična materijalna sranja, već one neke stvari koje neki od vas vjerojatno nisu ni registrirali kao nešto specijalno a ja nisam imala u djetinjstvu. Odlaske na more i na izlete. Odlaske u kino. Normalnu sobu za klince i prostor za učenje. Mogućnost da pozoveš prijatelje doma. A trenutno to ne mogu jer znate i sami kakva je situacija u državi i sa zapošljavanjem.
Ljudi često kažu - kad dođe bebač, snašli bi ste se. Ja se ne želim "snalaziti". Snalazila sam se cijeli život i dosta mi je toga. Volim stvari imati isplanirane.
D2 kaže - to je zato što nemaš bebu u blizini. Mislim stvarno, nisam imala ni mačku u blizini pa sam znala da nju želim a ne npr psa ili papigu. Uostalom, kad sam imala 13 mi se rodio mlađi brat pa znam kako je to s bebama. Hrpa radosti i hrpa sranja :) Ali svejedno, nemam želju za bebama.
Ja jedva čekam svoju nećakinju. Razmaziti ću je do boli. Jedva čekam da počnem kupovati male haljinice i mašnice za kosu. Ali to opet ne znači da želim imati bebu.
I sad moj najdraži dio - kad god nekom spomeneš da ne želiš sada ni u skoroj budućnosti, svi se zgražaju. Kako to, pa sve cure žele bebu! Morat ćeš imati klince! Pa bar jedno! Kao da je beba par cipela pa bar jednu moraš imati jer nakon 30-e ne moš van bez njih. I ono klasično - ma ti želiš, samo to još ne znaš.
Što me podsjeća kada je moj mali buraz išao u prvi razred imao je curu Ninu koja mu je bila cura "samo ona to nije znala" - po njegovim riječima :) Otprilike mi tako dođu i ti komentari, dubokoumni kao blebetanje jednog sedmogodišnjaka.
Zašto ljudi misle da je to nešto što bi oni trebali odlučivati iako ih se ne tiče? Zašto se žena smatra sebičnom, zlom, babom i što sve ne ako ne želi klince? Vjerujem da je imati djecu predivno, puno radosti i smijeha i zabave ali ako kao par funkcionirate bez njih, zašto bi to isto bilo loše?
Ne brinite se, na ovom blogu će definitivno jednog dana biti ponosni post o kakici mog drekavca ali se jednostavno pitam, zašto se danas u tako tolerantnom društvu žena još uvijek smatra prvo strojem za rađanje a onda svime drugim iza toga?
