Noćna svjetla

Slušam Placebo pa me hvata neka nostalgija. Zavaljena u jastuk razmišljam o svemu i svačemu. I tako mi misli padoše na prošlost, davno davno kada sam još bila jako mala A. Kada sam iz svoje nekadašnje dječje sobe, ležeći u ljetnoj noći spremna za spavanje, slušala udaljeno tutnjanje kamiona koji su prolazili glavnom cestom kroz moje mjesto. Sanjarila sam tada o tome kuda idu, kako li je predivno biti kasno po noći vani i što sve vide i dožive ljudi koji se voze u nepoznato po noći. One rijetke prilike kada sam se kao malena A našla po noći vani, vozeći se kući iz posjeta gdje bih se sa roditeljima zadržala kasno, gledala sam noćna svjetla i smatrala ih nečim najljepšim i najmisterioznijim. Žute lampe koje više ističu sjene nego li osvjetljavaju, mračne ulice sa pokojim titrajem upaljenog prozora, auti koji prolaze mimo nas brzinom svjetlosti u noći - to su slike koje sam obožavala i htjela i ja biti jedna od onih koji se voze daleko daleko prema nekom osvjetljenom gradu.

Sanjarila bih o odlasku u naš grad, o šetnjama po mračnim ulicama ispod žutih lampi, o misterijama koje se kriju u mračnim uglovima. Onda sam postala malo veća A pa sam uživala u istima ali i dalje, gledajući kroz prozor autobusa kada bih se u zimskim predvečerjima vraćala kući iz škole, sanjarila o svjetlima nekog dalekog grada, o putovanjima u noći kada se čini da cijeli svijet spava, samo postojiš ti i noćna svjetla. Dalje, dalje u vremenu, izgubljena A srela je svog D, koji kao da je čekao na trenutak kada su se u A ugasila sva do jednog malog svjetla nade za neko bolje sutra. I onda je A napokon dočekala da se u noći vozi prema nekom dalekom osvjetljenom gradu gdje ju čeka nešto tako milo i drago i misteriozno i poznato u isto vrijeme.

Godine prolaze, vožnje su i dalje tu, D je i dalje tu odnosno tamo, a A i dalje uživa u putovanjima, u beskrajnim mračnim poljima kroz koja vlak leti. Kroz prozor se vide svjetla u daljini i lampe i prozori na kučicama, bicikli i auti koji prolaze i zastaju dok vlak ide sve dalje i dalje, bliže tom trenutku kada će A opet ugledati svog D, barem na nekoliko dana. I dok uživa u tim noćnim svjetlima, A razmišlja - hoću li jednog dana ovako ići kući a ne "tamo" i gdje li će biti ono malo svjetlo za koje ću znati da je moje, a ne još jedno od onih koje se približava, približava i onda proleti u noći, ostajući zauvijek misteriozno i neotkriveno i strano. Kako to obično biva, jednog dana stiže poruka od D - to je to - i upali se još jedno malo svjetlo tamo daleko ali tako blisko i tako drago.

Danas A sjedi i piše predugi post koji će mnogi preskočiti; sjedi u nekadašnjoj bratovoj sobi i zna da za par dana, kada sjedne na taj vlak koji još uvijek voli, makar se navozala dovoljno za do kraja života, negdje daleko u jednom dalekom gradu, jedno malo svjetlo svjetli samo za nju i njenog D i zove se "tu" a ne više "tamo". I A zna da snovi koje imamo kao djeca mogu postati stvarni sa dosta strpljenja i puno puno ljubavi i brige i tu i tamo kojeg mita u obliku Milka čokolade :)

I sada znate zašto je moja background slika ta koja je :)