U planine

Jutro je osvanulo sivo i tmurno. Vuklo je na kišu. Moj D je razočarano stajao kraj prozora razgovarajući s legom na mob. Moraju odgoditi šetnju po planini, koju su planirali tjedan dana, zbog moguće kiše. Ja sam već ranije rekla da ne bih išla jer kud ću se ja em iz Slavonije, em izvan kondicije pentrati po planini. Nek se pentra s legama.

Oko 10 sati sunce je odjednom granulo u svom punom sjaju. D je stajao kraj prozora i kukao kako eto sad sija sunce i mogao je ići u planinu a sad je odgodio sve. Ja šutim u muvam se po stanu, nađem tajice i majicu od Southern Comforta, nataknem patike, izvučem šuškavac i reko - idemo. Prvo mu nije bilo jasno kuda. Rekoh u planinu. Osmijeh od uha do uha i ono - jesi sigurna? Pa reko spremaj se dok se ne predomislim.

Ulaz u šumu nam je na 10 minuta hoda od stana. Stavila sam sunčike da me nitko ne prepozna u ratnoj spremi. U tajicama se vani osjećam gologuzo :D D kaže - pa tu te nitko ionak ne poznaje. Ja mu odgovaram da sam slavna ličnost na blogu (moš mislit xD) i da je bolje da sam kamuflirana :)

Brinem se kako ću se pentrati ali ne dam se. Želim da moj muškarac bude hepi i uživa. I sama volim šumu samo mi usponi nekako nisu dragi. Nadam se da neću krepati na pol puta.

Uspuhana sam do ulaza u šumu. Misim si - ovo će biti zanimljivo. Ulazimo. Ima ljudi ali ne previše. Susrećemo šetače otprilike svakih deset minuta. Nije bed. Kažem D-u da je bolje da ima ljudi ak nas medvjed napadne. Kaže mi da sam paranoična :) Hej, al još sam živa ne? xD

Znam da gore nema medvjeda ali kakva je to avantura ak nema medvjeda. Mora bit bar jedan debeli, prikriven, spreman da gricne mal kulinove seke iz slavonije :)

Nailazimo na hrpu gusjenica koje vise s drveća na nevidljivim nitima. Izbliza izgledaju kao male žirafe - na dnu su im minijaturne nožice, četiri komada i dugi vrat. Želim ih slikati al ih vjetar ljulja. Nagovorim D-a da pridrži nit od jedne. Vjetar ju zaljulja i dragi pravomuški vrišti da ide na njega.



Ostavljamo gusjenicu nek visi i uživa i idemo dalje. Volim šumu i tišinu u njoj i ptičice.

Pravimo prvi odmor. Sjedimo na srušenom stablu i uživamo. U pravom sportskom duhu pojedemo čokoladicu :) Banane i jabuke nek budu za kasnije.



Hodamo dalje, ponalazim neko cvijeće koje nemam pojma kako se zove ali mi se sviđa. Slikam stopala.



D prigovara da prestanem slikati. Čudi se kako sam u boljoj kondiciji nego brat od lege koji je išao s njima zadnji put. Ja pucam od ponosa. A mislio je da će me morati nositi kike-robe uz planinu :)

Dolazimo do strmine, pripremamo se s malom stankom kako ćemo se popeti uz nju. Ja se proderem - Pan stylee i otrčim na vrhovima prstiju uz brdo. Mislim na Pana iz labirinta, ne na pivo :)


Zbog toga kako hoda na prstima i ima savijena koljena, jel..

D trči zamnom i divi se kak sam sredila strminu u 10 sekundi. Rekoh to je kao skidati flaster, bolje obaviti brzo. Gore opet uzimamo pauzu, pijemo vodu, guštamo. Nije li divno piti vodu u šumi?

Još malo i eto nas na vrhu. Uopće nisam zadihana. Najgore mi je valjda bilo onih prvih deset minuta do ulaza u šumu. Sjedimo ispred planinarskog doma Risnjak, pijem radler, jedem bananu i uživam. Radujem se silasku niz planinu.



Kažem - ovo mi je dovoljno duga ruta za prvi put. Ipak biti slavonka na planini nije prirodno :D Drugi put ćemo dalje. Dragi je ponosan na mene :) Silazim dolje zadovoljna i odlazim na zasluženu kavu sa šlagom. I tako sam se ja danas prvi put popela na planinu a još sam i ručak stigla skuhati na vrijeme :) Bravo ja :)