Anksioznost iliti Zašto Su Nekima Mali Koraci Veliki

Ova slika najbolje opisuje kako se nekad osjećam. Danas ću vam pisati o socijalnoj anksioznosti.

"Socijalna fobija karakterizira se izuzetnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje."

I to je sve što će vam hrvatska wikipedija kazati o tome. Neće vam reći sve ono o tome kako i sami znate da je totalno iracionalna i nema smisla, a svejedno vas hvata u nekim situacijama. Neće vam reći kako, iako ste društvena osoba, nagovoriti se da odete s nekim na kavu zna biti poput osvajanja Bastogne u Drugom svijetskom ratu. Neće vam reći kako savjeti tipa "ma daj, samo se prestani tak osjećati" zvuče kao da ono što ne možete kontrolirati radite zbog privlačenja nečije pažnje. I neće vam reći kako se nekad zbog glupe anksioznosti osjećate užasno usamljeno i iziritirano jer postoji toliko toga što želite učiniti ali anksioznost vam šapće u uho - nije to za tebe.

Da se ovo zove socijalna anksioznost saznala sam tek nedavno. Od kad znam za sebe imala sam tremu pred nastupe i sl, pa sam mislila da je to nešto što svatko ima. Tek kada sam skužila da me hvata u nekim iracionalnim trenutcima (tipa kada trebam ići na šalter u banku ili otići nekud gdje prije nisam bila, u neki novi ured i sl.) sam pomislila da to i nije samo obična trema. Nakon što sam prošvrljala po hrpu foruma o toj temi shvatila sam da sam ja još i dobro prošla - ima ljudi koji zbog svoje anksioznosti gutaju tablete da bi uopće mogli izaći među ljude. Mene hvata samo u nekim slučajevima i najčešće prije nego što negdje uopće dođem - tu moj mozak i ono njegovo "što će biti" i "što ako" imaju najviše krivice. Zbog toga sam valjda i razvila naviku ranije stizati gdje god da moram ići - na posao, na sastanak, na kafenisanje.. Kako me anksioznost drži prije nego uopće krenem od kuće, kada dođem ranije i imam vremena "skenirati" okolinu nervoza popusti.

Anksioznost je kao ova slika. Netko ju shvaća, netko ne. Nema baš previše smisla ali tu je. I sad kada je tu što s njom? Ne možete ju baciti samo tako, stavite ju na neki sporedni zid u stanu i nadate se da se ljudi neće previše obazirati na nju. Neki ju neće ni primjetiti. Neki će vas pitati o njoj. A neki će vas jednostavno podržati u tome da vole vaš stan makar imate sliku koju uopće ne kuže na zidu.

Nekad se slika umjesto na zidu nađe pred vratima. Pollockova djela, kao što znate, prekrivaju cijela vata. A vi baš želite proći. Iza vrata je nešto u čemu želite sudjelovati, gdje želite biti. Nitko ne može pomaknuti sliku osim vas. I onda ju natežete malo po malo, dan za danom dok napokon ne napravite tek dovoljno mjesta da se provučete u drugu sobu, kroz drugo iskustvo. I onda shvatite da vas No. 8 slijedi poput duha iz nekog hororca. I svaka nova vrata možete proći tek kada maknete sliku u stranu.

Mene danas moj "No. 8" živcira jer želim volontirati. Pronašla sam dom za starije u svojoj blizini gdje bih zbilja voljela pomoći. Volim pomagati ljudima. Volim glumiti psihijatra. Volim slušati ljude kako satima pričaju o sebi bez da mi smeta. Ali, No. 8 se nadvio nad tim vratima i sad ga gurkam malo vamo, malo tamo.. U flekama i šarama vidim sve ono što može poći u krivu. "Nemoj se ni truditi" govore mi te šare. A ja im kažem "E baš hoću!" Držite mi fige da jednog od ovih dana moj No. 8 završi na tavanu gdje nema vrata koje bi zakrčio. I da ga zamjeni neko od Jacekovih djela ;)