Tale of Snail Family

Duboko u šumi, iza staroga hrasta nalazi se grm maline. Pod njim je dom svila mala obitelj Puž. Tu su Mama Puž, Tata Puž, Kćerkica Puž, Sinčić Puž i Beba Puž. Tata Puž voli izlaziti ranom zorom u šetnju, kada su kapi rose još na vlasima trave. Svako jutro on se umije s jednom kapi i krene u dugu šetnju oko staroga hrasta. Mama Puž za to vrijeme probudi dječicu i nahrani ih zrelim malinama ili kašom od lješnjaka. Šuma je bila puna lješnjaka i mali puževi nisu voljeli ništa drugo za doručak osim malina ili kaše od lješnjaka. Kada bi dječica bila gotova s doručkom Mama Puž bi krenula u šumu u potragu za lješnjacima i gljivama gdje bi joj se pridružio i Tata Puž. Kćerkica Puž i Sinčić Puž imali su zadatak brinuti se o Bebi Puž dok se Mama i Tata ne vrate.

Zašto svaki dan moramo čuvati Bebu Puž? - potužio se jednog dana Sinčić Puž.



Beba Puž je još mala i samoj u šumi bi joj se nešto loše moglo dogoditi. - odgovarala bi Mama Puž.
Baš je dosadna ta Beba Puž – potužila se i Kćerkica Puž – Samo guguće i ne zna se s ničim igrati.
I ti si bila takva kao mala pa vidi te sad – rekao bi na to Tata Puž.

Jedno jutro, nakon doručka, Mama i Tata Puž su rekli dječici da će se taj dan malo duže biti u šumi.



Idu tamo daleko, sve do trećeg stabla. Gospođa Žaba, mamina prijateljica, javila im je da su upravo pristigle borovnice i da bi bilo dobro otići po njih još isti dan.

Pazite na Bebu Puž i nemojte se igrati predaleko od stabla – upozorila ih je Mama Puž.
Ako budete dobri, donjet ćemo vam nešto – rekao je Tata Puž.

I s tim riječima, krenuli su na daleki put do trećeg stabla. Kćerkica Puž i Sinčić Puž su se neko vrijeme igrali blizu svog stabla, dok je Beba Puž gugutala i puzila oko njih.

Kako je dosadna ta Beba Puž – rekla je Kćerkica Puž – ne zna se ničega igrati!
Ni vije, ni skrivača, ni pogodi na koji cvijet mislim – složio se Sinčić Puž.



Nekada si mislim da bi bilo bolje da smo samo nas dvoje. Mogli bi se igrati i dalje od stabla i ne bi stalno morali paziti na Bebu Puž – mrštila se Kćerkica Puž.
Možda bi nas roditelji poveli sa sobom do grma borovnice da nije Bebe Puž koja ide pre sporo – ljutio se Sinčić Puž.

Prigovarali su i ljutili se i nisu ni primjetili da Beba Puž više nije u blizini.

Jao, kud je nestala Beba Puž?! - prva je primjetila Kčerkica Puž.
Sada je bila tu, gdje je mogla nestati?! - zabrinuo se Sinčić Puž.

Puzili su oko stabla – nisu je našli. Puzili su oko grma maline – ni traga od Bebe Puž. Puzili su kroz visoku travu iza grma, puzili su oko lokvica od jučerašnje kiše, puzili su i puzili ali od Bebe Puž nije bilo ni traga.

Jao, jao, što ćemo sada? To smo sve mi krivi jer smo poželjeli da nema Bebe Puž! - jadikovali su Kćerkica Puž i Sinčić Puž.
Da je sada tu, dao bih joj sve maline, samo nek se vrati! - govorio je Sinčić Puž.
Može dobiti svu moju kašu od lješnjaka, samo nek se pojavi! - sa suzama u očima kukala je Kčerkica Puž.



Približavalo se veče a od Bebe Puž nigdje ni traga. Što će sada reći roditeljima? Imali su jedan zadatak i nisu ni taj jedan mogli napraviti. I što je sa Bebom Puž? U šumi je toliko strašnih stvari, mogla je zalutati, mogao je na nju stati medvjed i zdrobiti ju, mogla je upasti u neku jarugu iz koje ne može ispuzati. Kčerkica Puž i Sinčić Puž osjećali su da je to njihova krivica, jer su poželjeli da Bebe Puž nema a sada tek vide kako je pusto i tužno bez nje. Sada kada je prekasno.

Odjednom začuše glasove u daljini. Stisnuli su se jedno uz drugo i sa strahom u očima išćekivali što će biti. Dvije travke zadrhtaše i raširiše se i pred njima se pojave – Mama, Tata i Beba Puž.

Beba Puž! - uzviknuli su Kćerkica i Sinčić Puž – Gdje je bila?!
Pronašli smo ju kako spava pod listom jagode koja raste uz stari hrast – rekao je Tata Puž.

Desilo se to tako da je Beba Puž, dok su joj brat i sestrica prigovarali i durili se, ogladnila. U daljini iznad travke ugledala je sočnu jagodu i otpuzala do nje.



Nakon što je pojela veliku sočnu jagodu, prispavalo joj se. Sunce joj je milovalo ticala, povjetarac joj je ljuljao kučicu i Beba Puž je zaspala čvrstim snom, punog trbuščića. Kada su Kčerkica i Sinčić prolazili oko stabla u potrazi za njom, ona je bila duboko u svijetu snova gdje je plesala sa rumenim jagodama i tratinčicama, i nije ih čula. Onako sitnu i malu, nisu ju ni zapazili ispod lista jagode . Kada se spustilo veče, probudila se i provirila ispod lista upravo u trenu kada su puteljkom prolazili Mama i Tata Puž, koji nisu ni slutili što se događalo dok njih nije bilo.

Mi smo mislili da smo ju izgubili zauvijek! - plakali su Kčerkica i Sinčić puž – Više nikada nećemo poželjeti da nestane!
No, no, ovo vam je lekcija za danas! Imali ste sreće te je Beba Puž cijelo vrijeme bila na sigurnom. Moglo se dogoditi nešto puno gore ali na sreću nije! A sada se smirite, sve je dobro prošlo i dođite večerati – rekla je Mama Puž.



Za stolom je već bilo svega – borovnica i malina i kiselih trava koje puževi naročito vole, i kaša od lješnjaka i zrela jagoda za desert. Ali ono što je u tome trenutku za stolom bilo najdraže Kćerkici i Sinčiću Pužu je bila Beba Puž koja se igrala sa svojom bobicom borovnice.

                                                           The End 
             
Priča i crteži by Misty jer joj je bilo dosadno :)