Zadnjih godina Hrvatska je u krizi. Poslova je sve manje, režije i rate i kamate su sve više. Svi pričaju o selidbi van. Svi bi otišli samo kad bi im se pružila prilika. I ja s njima, bez razmišljanja.
Nedavno sam otkrila par blogova gdje ili stranci doseljeni u Hrvatsku pišu o tome kako je tu ili o Hrvatima koji su otišli van kako je njima tamo, točnije u USA. Dobro je nekada dobiti malo perspektive izvana. Hrvatska je predivna zemlja ali u njoj vlada totalni razdor. Ljudi su bezvoljni i ne žele išta poduzeti ne bi li ju spasili. Čak ne smatram da su ovi naši glupi političari toliko krivi za to koliko "oni neki izvana" koji se žele domoći naše zemlje za male pare pa im odgovara što su ljudi odustali od nje i što su nam političari lopovi. Možda to čak i potiču. Što me ne bi čudilo, pa sjetite se samo kada je bio "naš" rat, ljudi koji su do jučer bili prijatelji su ginuli bazveze sa dvije različite strane a naši predsjednici su sjedili na ručkovima i igrali tenis zajedno. Tako se sada na ručkovima vjerojatno dogovara i kako prodati zemlju nekome drugom. Samo ti dobro opljačkaj i onda ću ja uletjeti s ponudom koju neće moći odbiti.
Na stranu financijsko stanje, zaboravimo ga na pet minuta dok ne odemo do poštanskog sandučića po još jedan račun koji je od ovog mjeseca 40% skuplji. Na stranu to da iako ima 300 000 nezaposlenih ne možeš ih skupiti 30 000 na prosvjed. Pogledajmo nešto drugo.
Pogledajmo kako je naša zemlja u biti prekrasna.
Od Osijeka do Dubrovnika, svakih pola sata možeš stati i govoriti wau. Zemlja nam je jebeno predivna. Ravnice, rijeke, brda, jezera, planine, more, šume, otoci.. Toliko toga u tako maloj državi. Toliko ljubaznih ljudi. Toliko malih zanata i malih kučica i baba koje sjede na drvenoj klupi ispred ganjka.
Zemlja gdje je mala vjerojatnost da će te netko ubiti ako se pješke vraćaš kući s partija u pol noći. Zemlja gdje možeš pitati susjedna za pomoć i nećeš dobiti metak u čelo. Zemlja gdje ljudi vole ljude, vole kave od tri sata, vole pričati, vole se družiti, vole peći čevape na nekoj livadi koliko god komaraca bilo - fuck it, sve za zabavu i prijateljstvo. Zemlja gdje je najveće zlo koje ćeš učiniti strancu kada dođe u goste je napiti ga i smijati se njegovim reakcijama na naše cijene alkohola.
Zemlja čija te glazba može taknuti u srce..
ili natjerati da skačeš kao da ti je opet 18..
Zemlja gdje i uz malo para i nizak standard ljudi još uvijek imaju vremena za smijeh na vlastiti račun i ono naše "jebiga, biti će bolje". Zemlja u kojoj su moji prvi koraci, prve ljubavi..
Zemlja koju u biti volimo ali nas drugi tjeraju da ju mrzimo, odreknemo je se i odemo van. Jer što nas više ode, lakše će ju biti prodati. Što je više stranaca, manje će im stati do toga kome ona sada pripada.
Zemlja sa najljepšim gradom ♥
Zemlja s mojim patkama. Jebiga, mislim da se trebamo još malo boriti za nju.
je, jako je lijepa zemlja. ima divne ljude. izazov je (pre)živjeti ovdje.
ReplyDeleteto je ono što ja mislim za planet, otprilike. koljemo se, a svi smo zemljani. čemu?!
ReplyDeletes ove strane isto tako. sve ovo bih mogla da kazem za nas od reci do reci... a ne znam zasto ovde ljudi misle da je kod vas bolje ili u sloveniji ili bilo gde u okolini. i sta god, zasto misliti da je bilo gde bolje, zasto ne stvoriti sebi najbolje tu gde smo...
ReplyDelete:)
Uvijek je tuđe slađe.
ReplyDeleteJa sad samo vidim smog i smrad i boleštine i neimaštinu i bijedu i korupciju. I ništa fino u ovoj mojoj BejHa.
da, lijepa i ostavljena na milost i nemilost. čujem sa svih strana svijeta kako nam je zemlja predivna i kako je nevina, ali se bojim da će to sve brže i sve skorije nestati :( bilo kako bilo, ja se odavde ne mičem! :D
ReplyDeleteManje-vise isto vrijedi i za ovu moju. WTF happened to us? U kojem tacno trenutku je ovaj narod izgubio muda i dopustio da mu svakavi idoti rade sta hoce?!
ReplyDeleteOno što mene smeta je što se svi žale, a nitko ništa ne poduzima, ljudi su odustali, lakše je dići ruke od nečega nego se boriti :/
ReplyDeleteA da živimo u lijepoj zemlji, itekako da, najljepšoj :)
sto da ti kazem nego da sam i ja jedna od onih koji ce ako dobiju priliku uzet putovnicu u ruke i otic. od snova ne mogu zivjet, a ne vidim da ce se situacija ovdje u skorije vrijeme promijenit
ReplyDeleteimam prijateljicu u Švedskoj koja je tamo izbjegla za vrime rata.... recimo da je praktički više Šveđanka nego Hrvatica i ona non stop kuka kako bi se vratila, da su ljudi u Šved. hladni, da nema bliskosti (...), ali, čim dotaknemo temu posla (i plaća) nekako se više ne bi vratila :) Mi smo vikend zemlja - fino je doći na koji dan, tjedan, mjesec i onda jest zaista najlipša, ali živjeti tu je skroz druga priča.
ReplyDeleteRadi vlastitog mira nastojim što manje gledati vijesti, preskačem stranice u novinama di vidim gnjusne političare, ali, čini mi se da nas je većina takva, a dok smo takvi neće nam se ništa promjeniti jer moć je u rukama naroda, a ja, mi, toga nismo svjesni!
I ja kažem svima - tu je divno doći na godišnji, u obilaske i posjete al kad se dođe do posla, katastrofa.
DeleteTakođer preskačem sve te političke i negativne vijesti, ali da, ni to nije rješenje. Ali bar me želudac ne boli svaki dan :)
Misty, lijepo si to rekla. Objektivno je teško, ali sami sebi trebamo utirati drugi put. I kad mi dodje da odustanem, sjetim se da je važno ići dalje. Ima zemalja gdje je puno bolje, ali ima i onih gdje nije.
ReplyDeleteJa sam možda previše upleten, jer sam preselio zbog nula mogućnosti u Hrvatskoj, s dvije diplome i par godina iskustva, gdje te svi gledaju kao da im moraš kupiti vikendicu da ti daju posao, a i onda dobivaš 2800 kn. Meni je to, nakon skoro tri godine aktivnog traženja posla (uz držanje instrukcija, prevođenje i slično) prekipjelo i digao sam sidro.
ReplyDeleteImas sam sreće jer sam dobio ponudu i posao, tako da sam u roku od 4-5 mjeseca već bio "ovdje dolje", gdje nisu svi savršeni, ali će poštovati tvoj trud i uloženo vrijeme i sposobnosti koje imaš i koje ulažeš u organizaciju.
Da mogu normalno živjeti u Hrvatskoj, ne bih se bunio. Ali da moram raditi vikende i blagdane da bih tjedan dana godišnje kampirao u Puli - sorry. Mislim da jednostavno ne bih mogao. Da se razumijemo, itekako sam svjestan činjenice da neki ljudi doslovno jedva žive, i to me još više žalosti. Ja mogu odseliti, tražiti posao drugdje i valjda se snaći, ali kad vidim svoje jadne starce koji su život ostavili na poslu, a sad jedva žive od penzije do penzije, dođe mi slabo.
Vjerujem da se i dalje treba boriti i da se ne smije odustati (jer nas ipak toliko toga veže), ali to što kažeš, nakon deset protesta na koji dođe 350 ljudi, pitaš se čemu.
Ne znam, ne želim biti depra, idem u kolovozu na tri tjedna gore, pa ću vidjeti kako je, i samo se nadam da će uskoro napokon krenuti na bolje!