21 March, 2012

Predugi post, al baš me briga..

Ne znam jel me to puca proljeće ili ovaj cappuccino ili što, ali zadnjih par dana sam sva neka nostalgična. Kopam po fotkama, biram koje trebam dati na razvijanje (na kraju će biti kao Nasrudin Hodža i ljubenice - ova nije zrela, ova je, ova nije, ova je.. pa na kraju pojede sve).

Danas ću vam pisati o mojoj baki (a malo i o didi). Moja baka je umrla prije devet godina. Dida je umro par godina prije nje. Ne znam jesam li negdje već spominjala ali ja za svoje dvije bake računam ovu baku (maminu mamu) i tetu B (maminu sestričnu koja je u biti puno starija od nje jer su kod nas generacije malo pobrkane - od tud sam i ja mojoj D teta [njoj je moja teta B baka] a ona je samo 2 godine mlađa od mene). Tatina mama me se ne tiče, ni mene ni cijele obitelji i ne želim kvariti nostalgičan post spominjući čak ni njeno početno slovo.


Jutro nije moglo proći bez Nessice

Nego nazad na moju baku. Moja baka je živjela s nama (a također i dida) ali ne zajedno u kući nego u dvorišnom dijelu. Naša kuća je u obliku slova L pa smo mi bili u ovom prednjem uličnom donjem kraku a baka i dida u stražnjem. Moji baka i dida su konstantno nešto radili. Od rane zore se počelo pripremati i kuhati za raznorazne životinje, planovi kuda će se taj dan ići, što trebaju posaditi/okopati/počupati.. Kako imamo dosta velike njive dida je uglavnom, nakon što se obave jutarnji poslovi po dvorištu, stavio što mu je potrebno u taličke i put pod noge do njive. Naše njive su blizu, pješke dođeš do njih za pet minuta. I tamo bi provedo veći dio dana. Tek oko ručka eto njega nazad.


Još jedan radni dan u nizu

Jedno od najljepših "malih" sjećanja mi je kada bi dida išao u poljoprivrednu zadrugu, koja se nalazi nekih 2km od naše kuće, pa bih ja - tada stara 2-3 godine - sjela u taličke i onda bi išli po što se već išlo - vreće mekinja, hrane za životinje i sl. Nazad bi se ponosno vozila na tim vrećama (imali smo i posebnu dekicu koja je išla preko toga da mlada gospodična ne zaprlja tur) a često bi se desilo da svratimo do didine sestrične koja je bila usput - pa ako bi još dobili jabuku ili neki kolač, veselju nije bilo kraja!


Nadam se da je ovo onaj koji je mene ganjao po dvorištu!

Za moju baku svi kažu da je kao mlada bila najljepša cura u selu. Imala je crnu kosu kao ugalj i zelene oči. Od nje sam i ja naslijedila zelene oči ali na žalost ne i crnu kosu. Obožavala je saditi cvijeće i nije bilo kutka dvorišta gdje nešto nije raslo. Jedina mana toga je bila što nedo bog da se počneš loptati u dvorištu :)

Moja baka je odrasla u velikoj obitelji - njih je bilo sedmero, petero sestara i dva brata. Od tud i ona njena slavna "Sirota ja i sirota moja mama". Mana moje bake je bila skupljanje svega i svačega. Mislim da je to i krenulo od toga što je bila u velikoj obitelji gdje se svaki vrag morao čuvati. Danas znam da je to poremećaj koji zovu hoarding . Tipa, skupljala je čašice od jogurta. Isprika joj je bila da će u to saditi mlade sadnice. Pitam se zašto je onda prala i skupljala i poklopce odn onu foliju koja ide gore na jogurt. Dok je dida bio živ još joj je on nekako i bio glas razuma ali kada je on umro u te tri godine od njegove smrti do njene sumnjam da je ona bacila i jednu stvar. Nakon njene smrti smo napunili tri kontejnera dok njene sobe nisu počele ličiti na nešto. Ali dok je bila živa to smo smatrali samo jednom od njenih ekscentričnosti i krišom bacili tu i tamo nešto dok ona ne bi gledala.


Baka i teta M

Dakako za klinku te njene sobe i ormari su bili nešto predivno, tajnovito i neistraženo. Rijetko je ona dala da se tu netko mota i kopa sam po svemu tome. Kao svaka dama iz svog doba imala je i ona sobu za pokazivanje. To je bila jedina soba koja je u njihovom dijelu gledala na ulicu. Tu se nalazio stari masovni krevet, dva ogromna ormara sa duplim krilima, noćni ormarići i ormarić na kojem je bilo veliko ogledalo. Krevet je na sebi imao tri perine, četiri ogromna perjana jastuka, svilene navlake pa heklani pokrivač.. Uglavnom bio je visok metar i pol, ne znam kako su se ljudi uopće trebali popeti na to. I tu se naravno nije spavalo. Iznad kreveta je bila sveta slika, Marija i hrpa gologuzih anđela. Njeni ormari su uvijek mirisali na lavandu i bili su prepuni starih stvari. Današnji vintage fanatici bi pali u nesvijest samo da mogu prinjušiti tako nećemu. Bilo je tu kaputa i košulja i posteljine i materijala za šivanje i stare lutke i kravate u svim bojama. Bilo je i majica koje su se furale u sedamdesetima i hlača "na zvono" i donjeg rublja i spavačica i časopisa o modi koje im je slala stara teta iz Amerike. U rijetkim a meni vrlo posebnim prilikama baka bi izvukla nešto od toga van (i to doslovno izvukla, ormari su bili dupkom puni) pa bih ja paradirala po sobi u nekoj od haljinica koje je moja mama nosala kao mala. Moja mama se pak na to sve ljutila, jer kako se na kraju ispostavilo - kada je ona kao mala dobila te haljine/kapute/cipele sve se moralo čuvati za neku specijalnu priliku pa je na kraju pola toga izrasla prije nego je uopće uspjela obući na sebe.


Baka među njenim ružama

Ali draže od odjeće je meni ipak bilo njuškati po svim onim starim limenim kutijama sa predivnim zlatnim šarama i slikama u kojima je baka čuvala svakojake sitnice. Otvoriš jednu - ukrasi za bor! Otvoriš drugu - hrpa starih razglednica (koje sam već onda obožavala). Otvoriš treću - tu baka čuva igle i konce. Pa knjige - stare i očuvane, onaj njihov specifičan miris pa tek tu i tamo pronađeš sliku koja obilježava stranicu - vidi mamu i ujaka kada su bili jako mali, kako su smiješno obučeni! Tko je ovo? To je Sokol, vranac kojeg je dida imao prije 20 godina!

Ah da mi se vratiti u one dane. Nedostaju mi ti mali trenutci magije koju je samo bakina kuća mogla donjeti. Nedostaju mi oni bezbrižni dani kada smo išli na njivu gledati što je novo naraslo. Nedostaje mi hrpa hrpa cvijeća svuda oko mene. Nedostaju mi ti stari ljudi i taj njihov stil života, gdje nisi morao letjeti i planirati svaki sekund, gdje si radio naporno ali si bio sretan. Izumiru polako, bake više ne nose marame a djedovi idu na kave a ne u njivu.

I nedostaju mi moji baka i dida, sa svim svojim manama i vrlinama. Ali dok je mene i oni su tu negdje, lutaju putevima moga mozga i živi su kao i nekada u mojim sanjarenjima - on se sprema za ići na njivu a ona viri iz bašće prepune cvijeća.


28 comments:

  1. stvarno preljepo,i ja zudim za onim nekim starim vremenima,kad je prema pricama moje bake sve bilo polako i natenane

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ja uvijek kažem da sam se rodila u pogrešnom vremenu, za mene je život među biljkama :)

      Delete
  2. tebi mozda nostalgicno ali meni zvuci bas romanticno

    ReplyDelete
  3. Neka je post dug... :) Ti to sve tako lijepo napišeš da jednostavno moram sve pročitati. Da uspomene i stara dobra vremena kad život nije bio tak ubrzan i stresan, kad su ljudi bili opušteniji. Ah.. Lijepe slike, a one Ruže iza bake, prekrasno.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Tih ruža mi tako žao što više nemamo, na kraju ću posaditi takve na balkon :)

      Delete
  4. divna priča o prošlim vremenima :)

    ReplyDelete
  5. mene ne puca nostalgija, tako da mora da je kapučino :)))) koji piješ?

    nego, slatko mi je ovo sa skupljanjem stvari. prije smo bili tolerantniji s ekcentričnostima drugih, bilo nam je čudno, ali smo prihvaćali. danas ameri izmislili ime za sve što postoji, pa ljude samo trpamo u ladice, komadamo njihove osobnosti i važemo koliko nam vrijede...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Pijem Franck Classic. Navukla sam se totalno xD

      Slažem se sa ovim što si napisala - kao klince su nas čak i poticali da skupljamo nešto (tipa salvete, ne znam curu koja nije skupljala salvete kao mala) a kad dođemo u "odraslije" godine e onda je to sindrom i poremećaj i štajaznam..

      Mi smo našu otkaćenu baku voljeli i sa tim njenim ludostima (isto kao što kad je bila već jako stara je svakih pol sata došla pitati koliko je sati a ima sat na zidu pa kaže - a di ću se ja sjetiti da imam sat na zidu hehe) a ameri bi takvoj osobi odmah žig na čelo "SENILNA" i u starački dom.

      Delete
    2. ja nisam skupljala salvete O_O
      jedino što sam skupljala bile su sličice živ.carstva i to samo zato jer me veselio popunjen album=kutija slatkiša.

      Delete
  6. divan post. raznježila si me. prisjetila sam se svojih baka i dide i divnih, minulih trenutaka djetinjeg blaženstva. :(

    ReplyDelete
    Replies
    1. Bake i dide rulaju - bar neki :)

      Delete
  7. Strasno volim ovakve price. Nemoj slucajno da stanes ovde..pisi jos!!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Budem, budem :D Morat cu napraviti fond - donirajte kunu za cappuccino, onda me pucaju inspirativni postovi xD

      Delete
  8. Divan post draga! ja se uvek raznezim kad citam ovakvo nesto... <3
    Ja sam uvek u prolece nostalgicna-jer tad sve pocinje da cveta, bakina basta je puna cveca, a dede vide nema... <3

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma dide lunjaju još negdje tamo, ne odu oni nikud bez svoje bake ;)

      Delete
  9. prekrasan post i još prekrasnije slike!

    ReplyDelete
  10. Hjoj sad si me i rascomljila na kraju, baš ti je divan post :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. I ja sam pisala sva rascmoljena pa mi je bas drago ^_^

      Delete
  11. Odavno me nije neki post ovako pogodio. Stvarno lijepo napisano. Ovako su moj did i majka (tako mi zovemo baku) bili i sve je bilo skoro isto dok nisu protjerani u ratu i ostali bez svega. Uvenuli su u malom stanu u gradu za svojom kućom, baštom i slobodom.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Uf uvijek mi je žao seljačkih ljudi koji tako prisilno završe u gradu :( Nije to život za njih. Mi smo u ratu bili u Njemačkoj a baka i dida u Mađi i oni su jedva dočekali da dođu doma. Ne mogu ni zamisliti kako bi im bilo da su morali ostati u stanu za stalno.. :(

      Delete
  12. Reći ćeš da sam luda, ali sam se skoro rasplakala na kraju...i uopće nije predug post, mogla sam ga čitati i čitati :) predivna je priča :*

    ReplyDelete
    Replies
    1. Reci ti što oš, ja sam cmoljila dok sam pisala tako da pogodilo je pravu žicu i kod čitatelja :)

      Delete
  13. Prelijep post! Moji su vodili drugačiji život, ali se mogu poistovijetiti sa mnogo toga. Ljudi koji nas odgajaju neizmjerno mnogo ostavljaju traga na naše živote, a da nismo mi svjesni.

    Šta bih ja dala da se zarovim u ormar svoje majke rahmetli! Obožavala sam lov na blago po njihovim sobama na spratu!

    ReplyDelete
  14. Divan, divan post! I moje je djetinjstvo bilo upravo čarobno uz djeda i njegov vrt i životinje.A znači, nisam jedino ja njuškala po bakinim stvarima, bila sam uvjerena da sam jako zločesta što to radim :))..uporno žicam mamu da mi nađe neke bakine slike (umrla je kad sam ja bila sasvim mala), kako bih i ja mogla napisati post o njoj. Bravo za ovaj post!

    ReplyDelete