29 March, 2012

In Memory of Things that Were

Čudno je kako sitnice mogu voditi ka nečemu većem. Vidite nešto, čujete nešto, započnete novi hobi, pošaljete jedan mail ili odete na jednu kavu i iz toga se rodi nešto što nikada niste očekivali. Sve uvijek počne od sitnice.



Tako sam ja davno davno sa nekih dvanaestak godina gledala tv. Bili su praznici i bilo mi je dosadno, vrućina, podne a moja tada najbolja legica D (okružena sam sa D-ovima od malih nogu hehe) je otišla kod bake na selo. Vrtila sam kanale i naletjela na ovu seriju.



Serija se zvala Confissoes de adolescente. Brazilska serija o četiri sestre (koliko se sjećam dvije su bile od jedne mame, dvije od druge a tata zajednički - obje mame su umrle il tak nešto, lik je valjda imao peh) i o situacijama u kojima su se nalazile. Uglavnom, to nije toliko bitno koliko da se u toj prvoj epizodi koju sam uhvatila radilo o - pisanju dnevnika. Ova plava, Natalie mislim, je ostavila dnevnik u busu kad je išla iz škole i cijela epizoda se radila o tome koliko je njoj njezin dnevnik bitan i u potrazi za njim (našla ga je na kraju, ne brinite ;)

Nakon te epizode sam odlučila - i ja ću pisati dnevnik! Nisam imala nikakav rokovnik, pokušala sam starijem bratu maznuti jedan (koji mi je kasnije i postao dnevnik ali je mojoj staroj valjda bilo žao dat mi ga dok sam bila tako balava da ga ne uništim) i nekako sam na jedvite jade izmoljakala starog da mi da jedan svoj. On je svake godine u firmi dobijao rokovnike pa je jedan mali završio kod mene - jej :)

I tako je počelo moje pisanje dnevnika. Taj prvi je bio strava (gledajući spram onih kasnijih) - išaran, sličice košarkaša i glitteri i sve što sam uspjela iskopat poljepljeno. Onda sam negdje u pol rokovnika otkrila minijaturne pečate za 2kn pa je cijeli bio ištambiljan roza nilskim konjima i plavim slonovima. Rukopis mi nikada nije bio krasan i dan danas je grbav, ali sad je bar cijeli jednako grbav xD Onda je bio tako grozan da neke stvari nisam uspjela pročitati kad sam ga kasnije listala.


Baš je krasan, već sam tada totalno imala smisla za dizajn xD lol

Sličice sa naslovnice koje su izgledale odurno su mi i dan danas u krasnom sjećanju - D (kada se vratila od bake) i ja smo razvile ovisnost o kupovanju nekih žvakačih guma uz koje dobijete ove sličice. Prodavačica bi nam dala da same izaberemo koju sličicu želimo (stajale su zasebno od žvaka) pa bi mi dok prodavačica nije gledala uzele 2-3 sličice za po jednu žvaku xD Sličice su svjetlile u mraku što je bilo totalno kul pa sam ih poljepila po naslovnici i uživala kako moj dnevnik svijetli po noći :)

Do drugog sam se već donekle unormalila - pa sad mi je bilo 13, bila sam odrasla i ozbiljna :) Yeah right :)



Prvih par godina sam pisala kao luda, ispunila bih skoro dva dnevnika godišnje. Najveća muka mi je bilo nalaženje novih rokovnika pa je bilo tu i bilježnica i svega na kraju. Sjećam se kako sam bila razočarana kad je došla teta iz Njemačke, burazima donjela rokovnike a meni neku majicu. I to par godina za redom tako Aaaaaa >_< Na sreću, buraz se smilovao pa sam dobila neke od njih koje sam pazila i mazila i trudila se da budu što uredniji i ispisani od korice do korice.








Prva stranica u ovom plavom je prvi dan u prvom srednje :)





Negdje u pol tog pisanja sam se združila sa mojom sadašnjom D s kojom se dopisujem, pa smo imale bilježnice koje su bile malo kod mene malo kod nje. Ja sam uvijek pisala neke filozofije a ona poeziju :)

Sve moje legice su voljele zapisivati ljubavne pjesme i sl, ja sam voljela pisati koji mi je hororac najdraži i koje paranormalne pojave su sad in xD Prava romantika me pukla tek kad sam mog D upoznala, on me pretvorio u žensko hehe :)








Ovo je taj dugoočekivani, kao što vidite načekao se da ga ispunim (br 11)


Obožavala sam teksturu na ovome


Shiny ♥_♥






Prvo je bio na cvijetiće al sam bila prekul za to pa sam ga pofarbala lakom za auto (smrdio je još pet dana) koji se tad počeo guliti pa sam ga oblijepila selotepom.. Ah ti rokerski dani xD



Prije selidbe u Zg počela sam razmišljati o mojim dnevnicima. Tada sam ih imala 18. Listala sam ih i gledala sve ono kukanje koje svatko prolazi u pubertetu, sve gluposti koje sam pisala i koje ne želim da jednog dana netko čita (ono ah simpatija me pogledala ajmo napisat 10 strana o tome lol), pa depresije, pa filozofije koje danas više nemaju veze s mojim mozgom..





I odlučila. Poslikala sam ih sve (ove slikice koje sada gledate), uzela vreću za smeće i kidaj.. Kidala sam ih dva dana jer su mi ruke otpale nakon prvih 4-5. I nije mi bilo žao. Bilo je to doviđenja svim sranjima koja su me mučila, svim strahovima i anksioznostima koje sam do tada imala. Zbogom staroj ja :) Ionako imam takav mozak da pamtim nebitne (ali meni drage) sitnice a ovo ostalo ni ne moram pamtiti. Nesretne ljubavi, loša prijateljstva, dane provedene u dosadi.. Jer dnevnik sam tako i pisala uglavnom - ili kad sam super hepi ili kad sam bila full depresivna.. Pa kada bi netko tko me ne pozna to čitao mislio bi da imam bipolarni poremećaj!

I tako su moji dnevnici otišli u raj za dnevnike. Sada imam samo jedan, koji sam počela pisati 9.2.2008.



Najduže pisani dnevnik do sada :) Ali i najbolji dnevnik ikada. I najskuplji (vražji Algoritam i njegovi predivni rokovnici!). U ovom nema dugih monologa, nema puno depresije (osim par kukanja kada mi je D užasno nedostajao) ali ima puno sitnih radosti, puno razglednica iz mjesta gdje smo bili (uvijek kupim jednu, napišem datum na nju i kako nam je bilo - kao mali post :) i puno bitnih dugoočekivanih događaja ( kupovanje stana, davanje otkaza, selidba, novi posao.. ).

Ovaj ne planiram baciti. Pišem ono što mislim da bi svatko mogao pročitati. Služi mi za uspomenu na sve one dnevnike koji više nisu s nama :) A jednog dana kada ja otegnem papke možda budu draga uspomena nekome kome ja budem draga :)

30 comments:

  1. super post!
    pisala dnevnike tamo negdj eod osnovne škole. bilo je tako bitno da nitko ne pročita,, da sam mijenjala redoslijed slova, i kad sam prije desetak godina naišla na njih, nisam pojma imala o čemu je riječ.sve je to odletilo u smeće, nije me vioše zanimalo. kroz srednju školu sam pisala, imam dva velika ispisana, ali zanimljivo, nikad dosad nisam dobila potrebu krenuti ih čitati. nekako su to vrmeena koja nemam potrebu ponavljati, možda kad ostarim. za sada skupljaju prašinu

    ReplyDelete
    Replies
    1. haha tak sam i ja imala dijelove gdje je sve neš izvrnuto, pa gdje prijetim braći ako budu čitali da ću ih namlatiti i sl xD

      Delete
  2. 18 dnevnika O.o. Pisala sam i ja, ali nikad tako puno, i nikad tako vjerno. Obično ne bih ispunila rokovnik do kraja i prešla bih na neki novi. Uvijek sam voljela promjene. Ali imam jedan jedini, ispisan od korica do korica, sa svim i svačim u njegovim stranicama, slikice iz časopisa, naljepnice, kopirane slike iz nekih knjiga (moja faza ''Mi djeca s kolodvora Zoo''). I taj dnevnik je strašan, nevjerovatno koje sam gluposti pisala (al mi se čini da smo svi bili isti u tim godinama), neke su upiš, neke su za crvenjenje po pet dana. Ali ga volim, i stoji mi na polici s knjigama i ne mogu zamisliti da ga bacim. Ne znam kako si uspjela :).

    ReplyDelete
    Replies
    1. Pa da, osam godina škrabeljanja s tim da neke od ovih bilježničica nisu do kraja ispisane. Ma ja sam jako puno toga pobacala kada sam se selila, to je bio totalni de-cluttering :)

      Delete
  3. davno je to bilo kad sam ja pisala dnevnik. nikad mi se nije dalo, pa su na kraju svi zapisi bili samo datumi i neka žvrljotina u stilu: "nema ništa novog". i svejedno bih ih razderala prvom prilikom, jer sam sama sebi išla na živce koliko su patetični bili :)))

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala bogu na blogovima, sada tu možemo pisati da nema ništa novo xD

      Delete
  4. Cudna je stvar to piskaranje :) Moj prvi dnevnik datira iz cetvrtog osnovne..tad mi je najveci problem bila skola plesa i neodgovarajuci partner.Srednjoskolske dnevnike obelezava jedna velika ljubav, a ovi sa studija su pisani na vrat, na nos :) Onda je pocela blogomanija..

    ReplyDelete
  5. Svaka cast na tako vernom pisanju dnevnika...ja sam uvek htela a nikad nisam uspela. :P Dobra ti je ta teorija-sva sranja iza sebe ostavis i pises nesto lepo. Ja imam neki ogroman album-dnevnik koji nikako da krenem da ispunjavam a imam jako puno slika i stvarcica za zalepiti...bas si me inspirisala ^^
    Zelim ti da imas pino lepih momenata za pisanje u dnevnik. ^^ :D :*

    ReplyDelete
    Replies
    1. E pa to je više scrapbooking, da imam živaca toga bih se uhvatila :)

      I hvala ^_^ ♥

      Delete
  6. Uf, koliko dnevnika. Ja sam imala 2 - 3 koje sam nakon srednje isto tak bacila... :)

    ReplyDelete
  7. I ja sam ih pisala. Ali malo sam iznenađena što čitam da ih ljudi bacaju kasnije. Nekako, to smo sve bile mi, i da nije bilo nas depresivnih, patetičnih, sjebanih, iskompleksiranih i naivnih tada, možda ne bi bile tako divne danas :) Koliko god mi bilo muka od bedastoća koje sam nekad pisala i osjećala, ne bih ih mogla baciti, jer to su sve dijelovi mene...:)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma u biti nije to toliko bilo do toga što je pisalo unutra već kad sam se selila sam pobacala sve i svašta. Gledala sam onako - ako ne mogu zamisliti gdje bi mi to u stanu stajalo ni ne treba mi.

      Delete
  8. ajme koliko dnevnika. ja sam uvijek pokušavala pisati, ali sam jako brzo odustajala, uvijek me bilo strah da će ga netko naći :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Joj moji burajzi su mi krali i dnevnik i pisma od legica i onih prvih simpatija pa sam sve morala skrivati ili pisati u šiframa xD

      Delete
  9. Super mi je ovaj post s dnevnicima. I ja ih imam kući nekoliko.. možda malo više od nekoliko i znam ih nekada uhvatiti čitati kada se nađem u nekom problemu ili sam tužna.. i ne želim ih iskidati ni baciti jer se želim posjetiti na neke stvari da ih ne ponavljam ili kada imam neko sjećanje u koje je upleteno previše emocija da pročitam nekakav realan osvrt :)

    ReplyDelete
  10. Neeee, ne mogu virovati da si ih bacila. Pa to je super hrabro, ja ne bi nikad mogla :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma ja sam u fazi kad ne žalim za ničim materijalnim pa tako je i to odletilo u smeće :)

      Delete
  11. Kako prekrasan post!!! I dnevnici ajme trebala si barem korice sačuvati :) Ja imam doma samo 3 jako smiješna, i u zadnji tu i tamo zapišem neki bitan apdejt, tipa promijenila sam dečka i tak to ;) Mislim da ću zapisati i kad jednog dana napokon diplomiram :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. E znaš da sam mislila korice si ostaviti ali ih je bilo previše i onda sam rekla - fuck it :D

      Delete
  12. Baš je lijep post :)
    Ja totalno kužim ovaj dio s bacanjem, pukne to tako i mene i u trenu sve završi u smeću :))
    A dnevnike nikad nisam pisala, nemam strpljenja za to. Sad imam samo jednu bilježnicu u koju tu i tamo pišem nešto značajno mi :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. To je bilo strpljenja dok nisam imala internet xD Sad nema šanse, pošem u dnevnik tipa

      -datum
      -dogodilo se to i to, išli smo tu i tam, i planiram to i to

      I onda 3 mj kasnije opet jedan takav :)

      Delete
  13. a joooj kako si uredna. ja isto nekad od osnovne pisem dnevnik, i sve svoje stare sam pokidala i zapalila. Sada pisem ponekad i nakon nekog vremena ga iskidam. To mi dodje kao terapija

    ReplyDelete
    Replies
    1. Sad ovaj zadnji necu pokidat, ali one kad sam imala 13 pa nesretne ljubavi i slicne gluposti - bozesacuvaj :D

      Delete
  14. Jaooo šta ih jeee, ja vrtim točkić na mišu, idem prema dolje, a nikad kraja, svaka čast na istrajnosti. Ja sam jednom možda tri lista ispisala, i shvatila da svoje hijeroflife ne mogu ni pročitati i rekla, ne treba ovo meni :) + kod mene se to u kući ne bi moglo ni sakriti, pa sad da napišem nešto što niko ne bi trebao znati - znali bi, itekako bi znali....
    Mada bih se danas imala čemu smijati - ali dobro,

    ReplyDelete
    Replies
    1. Joj i kod mene su citali, pa sam na kraju samo gluposti pisala nis pametno ili bitno, pa mi je zato i bilo lakse pokidat ih na kraju.

      Delete
  15. Ja bih sad plakala što si ih pobacala! Pa zaštoooo? :(

    ReplyDelete